...

s

da. kad se radi o pameti. no, kad se radi o mudrosti, ne lažeš nikako, nikada. jer nema potrebe. jer ne nosiš laž u sebi. ne odgovara tvom habitusu.




nemoj se prevariti! po pitanju bloga, mislim. ono što piše je pokušaj umjetničkog iznošenja zapaženih detalja o ponašanju ljudi, životu općenito, prikaz i tuđih i osobnih iskustava. zapravo, nema tu nužno potpuno osobnog stava, nema rezona iščitavati mene kao osobu kroz ovaj blog. možeš zaključiti isključivo o mojoj pismenosti, sposobnosti opisivanja i iznošenja nekih pojava i prizora, tu i tamo neki moj stav, neke stvari su potpuno izmišljene, neke konstruirane na temelju samo detalja koji nisu nužno direktno vezani uz priču. viš, to je česta pojava kod čitatelja: shvaćaju nanpisano kao dnevnički, intimni zapis nacifran pjesničkim sintagmama. a to je stav onih koji na pisanje, općenito umjetničke pokušaje, gledaju kao direktni izraz piščevog života, lika& djela. t.1. oni koji su malo dublje ušli u tu problematiku dobro znaju da je bit u tomu da pjesnik/umjetnik/autor/votever ima začudnu sposobnost ulaženja u tuđe misli, motive, empatizira s nekim, razumije pozadinu nečega, dakkle sposoban je shvatiti bit neke pojave. pod t.2.: sposoban je napisati/naslikati/načiniti/kvalitetno odraditi/etc. refleksiju onoga što je bio sposoban percipirati. uz obligatne dodatne štiklece, cifreke, šljokice. ili bi naprosto ono što je oblikovao..., nakon percepcije, obrade, dodataka iz vlastite empirije i emocionalnog hangara, uz kuhanje sastojaka, a kasnije fine dorade u vidu brušenja i glanca,...uz vještinu mudrog ravnotežnog i skladnog slaganja auzmiša u formu intelektualnog materijala vizije, sklopova riječi, ideje, konstrukcije... iznio pred čitaoca i gledaoca, slušaoca i taktilizatora.
poznajem pjesnike koji prekrasno, duševno, mudro i intrigirajuće pišu. ali su totalne guzice i ljudska govna. a ako ja pišem o govnarskom slinavom muškarcu koji ganja komade s gnušanjem, to ne znači da su to moja iskustva, da je moj neki bivši to činio, ili da su mene tako napastovali.

no ima jedna nužnost u svemu tomu: ukoliko autor nije sposoban za razumijevanje nekih događaja, emotivnih stanja, zapažanje i ispravno tumaćenje pozadine, onda će neminovno napraviti suhoparan i nekvalitetan posao. svako djelo, točnije, način, stil, upotrebu riječi, navođenje na određene zaklučke, izazivanje osjećaja kod čitaoca, napravit će kvalitetno onaj koji je sposoban misliti na takav način.

je, viš, meni sedi zabranil pripovedati na njegovomu terenu, a samo sam komenzirala njeggvu pesmicu, i pohvalila kak je lepa, edukativna i pedagoška i kak se baš lepo opisuje kaj se smije , a kaj se nesme delati. kaj buš, po ne znam koji put me skidal, pa opet stavljal pa tak, nikak da se odluči.

a kaj se dotikavle lažnog svedoka, ionak nis tam išla osim na brzinu na kavicu. znaš dis e dobro jede? v restorančeku tam v dvorišču, u petrinjskoj prek puta matičine. fina domača klopa, niš skupoga, a najedeš se do guta. a ondmah pokraj ona fina slaščiščarna, gore se možeš zavalit u fotelje i pijuckat kapuciner.

a po pitanju fiškalof, to su ti uglavnom jako suhoparni tipovi. meni ti više pašeju dečki stihoklepci, kaj puno čitaju i pišeju i onak suviše umetnički navudreni. onak kak je naš sedi, viš ga kak je llepi, vodil me na krasne koncerte, i sme se spominali o raznim piscima, i uvek spelavali nekakšne huncutarije. a sad se jako plačem jer me je zblokiral na svojem blogu, šmrc, onda se bu pojavila i nekakva svingerica, morti i balerina, ili, kak sam se skorom upišala od smeha, kak je jedna bivša blogerica (ma bu se vrnula, sedi, naj suzice roniti) rekla da "mora da nauči da pleše blues", ha, ha!
na, tak.

ne češljaj mi oblake

ne češljaj mi oblake
neka hodaju sami
pusti ih, zar ne vidiš
kako su plahi i mirni večeras
kao moje misli
što htjele su
tebi
u pohode

ne – ti reče-
ne primam
goste neuredne
donosiš trunje u kosi
mirise iznad smijeha i očiju
kišu na jeziku
ruke pune pjesama
i noge teške
od prošlosti.

Najprije bi izravnao oblake
Isplahnuo nebo
do bijeloga
Stresao svaki list sa grana
što pružam ih
kao darove
Pomeo svaku travku s
mojih riječi
ono što ostane dobro zagladio blanjom
Da ne viri sramotno iverje mojih želja
A onda mi ostaklio dušu rozenkvarcom
Dahnuo, krpom obrisao
pomno
do visokoj sjaja

Pa bih stajala tako ispod praznog neba
Sjajna u tvojem velikom dvorištu,
dragocjena sadnica okljaštrenih vrhova
čista od misli,
čista od duše,
čista od sjećanja
oprana
od sebe
i svojih oblaka

neću posluhnuti zov tvojeg mamca za patke
i neću ti doći u pohode
tek pružit ću
ruke
daleko
i grliti
svoje čupavo
nebo.

čarobno zrcalo

ona
je carica
i ima čarobno zrcalo
u kojem se ogleda svaki dan
i svaki dan načini smotru svojih trupa
ona ima uspješnu političku karijeru
sve neprijatelje je dotukla osobno
uz diplomatski smiješak ili buzdovanom, svejedno
najljepša je od sviju žena
nema ni bore ni staračke pjege
ne muče je koljena ni jutarnja ukočenost
ona vidi pred sobom
krasne osmijehe i blistave zube
jer tako želi njeno ogledalo
zaslužuje ih svojom bezgraničnom dobrotom
i strpljivošću, naravno
ruke u obožavanju, smrznute čekaju
njen ushićen poklik da bal je otvoren
ona će tada odabrati svoje mezimče
i blagonaklono ga s carske visine
dotaknuti rubinom na vrhu zlatnog žezla
automatski će izračunati potencijalni trošak po riznicu
livreja za ađutanta
narudžba za cvijeće
večera u budoaru
sa šuškanjem radoznalih sobarica o jelovniku
ah, zabava uvijek košta
ogledalo neće ni trepnuti
ona je carica
koja stoji pred ogledalom
i divi se svojem carskom veličanstvu
a iza njenih carskih smežuranih leđa
stoje dvorani u stavu mirno
i šapću:
carica je gola
carica je gola
carica je gola!

objed bez ivana slamniga

eh, da mi je sada
„jedne noći u kojoj se se kovitlale
Pruge indigo i smeđe...“
Imati obje noge, uzajamno,
Duge, duge noge do vrata
I onda šepesati na obje,
Na tvoju i moju
I pjevati pjesme ivanove,
Glasno pjevati riječju
Pomiješale bi se noge
Pomiješale bi se boje
I plava, morski plava smeđu zalila
Smeđu boju riblje krljušti
Ribe smuđa što skriva se
U mutnoj rupi potoka,
mirnoj kući bez prozora zastrtoj vodom
smeđa je riba sad na tanjuru
i ne treba mi noga da je pojedem
ne čekam nikog,
odvajam meso od kosti i jedem
ti nećeš ovamo doći
da blagujemo zajedno

Nepomazana


Zanijekat ćeš me svake večeri
Dok skidaš čarape
i čeprkaš između prstiju
to je obična automatska radnja:
ipak bi trebalo oprati noge

zanijekat ćeš me još nekoliko puta
dok lutaš ekranom i gledaš šarene slike
poslije ponoći, u nesanici,
i čitaš riječi za koje bi žarko želio
da prestanu biti tako poznate

probudit će te prostata
baš nekako u doba prvih pijetlova
primit ćeš u ruku svojeg ukvasalog pjetlića
i zanijekati me
ta to je samo proradio bubreg

na prvu zvonjavu vekerice
uzet ćeš prve riječi, nizati ih
i zanijekati da si ih slagao, prevrtao
dlanom gladio, iznosio iz svoje utrobe
kao tople kruščiće meni za doručak

dok hodaš ulicom okrenut ćeš glavu
od boja koje te okružuju, zanijekat ćeš
da baš takve postoje u mojim očima
žuriš i nemaš vremena,
posao, sastanak, bivša, buduća...

ne brini, nikad nećeš visjeti naopačke
zbog svojih grijeha, zanijekati mene,
nepomazanu, to je bar lako
kao oprati noge, isprazniti mjehur, pojesti doručak
i naručiti eskortnu pratnju s dobro poznatog broja

Ne voli me
Tako blizu
Ne stižem uvući pandže
I presti
Kao pospana mačka
Koja se konačno vratila
Iz dugih skitanja
Odveć je hladno danas
Mjesečina previse svijetla
I oštra
Za moje oči od zaleđenog cvijeća
I ruke zastale u zraku
Kao balada o narajami i
Čipka na odjeći lijepih lutaka
Postavljenih u pozi dobrodošlice
Ne voli me tako blizu
Ne znam stajati da se dive i gledaju
Mog brlog je prepun paperja mrtvih ptica
Nezagrljenih sjena
Prstenja nikad izvađenog iz kutija s baršunom
Prinuda zaborava škodi ljepoti, znam
No tako je čudesno ljekovita i nužna
Kantarion za sve boljke
Slomljene kosti
Odjeke vriska kojeg ne možeš čuti
Naravno
Ovdje ti neće pomoći ni žiroskop
Ni x-De tehnike
Metode za nepoznati mrak
i nesuvisle zagrljaje na mjestu
gdje me uopće nema
I zato ne voli me
tako blizu.

a kaj se tiče one pjesme o kiselom zelju, bajdvej, pjesma se odnosi zapravo na jednu davnu zgodu, kad je jedan naš eminentni pjesnik, koji se inače pod nekim nickom javljao i ovdje svojevremeno, a škica uredno i opsesivno i dalje, pa čak i piše pjesme o ovom malom kjniževnom forumaškom zakutku, inače izuzetno blagotvoran za očuvanje naše kulture i književnosti, posumnjao da ga truje njegova vlastita sestra. kiselim zeljem! došo starčić kod osobe zadužene za tu problematiku i žali se, sumnja da ga sestra polako, ali sigurno truje kuhajući mu svaki dan jela koja smrdišu. vidim ja, stari čist zdravo i čilo zgleda, trbušinica, odijelce, doduše ponešto tijesno i pohabano, u licu rumen, bistrih očiju, na glavi razbarušena masna kosa, no, nema veze, ionak su svi pjesnici malo čudni po pitanjuo sobne higijene (predrasuda, znam, predrasuuda!). i pitam ja njega jel bio kod doktora, da mu se pregleda krvna slika, uzmu uzorci za toksikološku analizu, pogleda sastav tvari u organizmu, pa ako se nešto sumnjivo najde, onda je to osnova za postavljanje osnovane sumnje da ga se truje. uostalom, obratio se ipak na krivu adresu, mi se ne bavimo takvim analizama. treba se javiti i na policiju, na svoju pp po mjestu stanovanja, da oni naprave što treba, pa da podignu tužbu. aaah, komplicirano, veli veliki pujessnik, a jel bi ja to mogla ovako, nabrzaka provjeriti? i uzme on veliku vreću, a u vreći velika rajngla. otvori poklopac , a ja se skoro onesvijestim od smrada: iz rajngle me zapahne smrad ustajalog kiselog zelja! brže--bolje sam poklopila taj smrad, zamotala natrag u vreću, podigla jedrog i energičnog starčića s pomno isfriziranom bradicom i jedva ga izgurala kroz vrata van, sveudilj ga ljubazno savjetujući: odite najprije doktoru napravit krvnu sliku, a onda odite na policiju pa se njima pojadajte. još sam ga s ceste čula kak gundra: ali ona me truje, već deset godina me truje, možda i duže... jbt! možda je i istina! napoleona su trovali, pa je odapeo tek puno godina kasnije. no, kažu, ne od otrova, nego od čira na želucu. etogac!

ma žalosno u svemu tomu da dotični junak kace s kiselim zeljem i nije tako sitan pjesničić, dao je puno za hrvatsku kulturu, očuvanje vrijednih usmenih i pisanih ostataka baštine, sam napisao sjajne sonete, vrsne verse, genijalne zbirke. no, valjda mnogim takvima fali jedna sitna dimenzija, ili je imaju preveč. npr. skromnost ( ne us smislu samozatajenja i glupog skrivanja zbog sramežljivosti) illi taština (velika kronična rak-rana svih onih koji žive uz umišljene ili stvarne veličine). čula sam da se sposvadil s mnogim svojim okolegama, pa mu je teško najti izdavača.

no, treba valjda biti dovoljno drčić pa se pobrinuti sam oko trgovine kulturom i oko toga.

K P KulturaS:

Poštovanje Mislm d a nisu u redu tvoje učestale provokacije na račun Kulture snova. Molim te da to vše ne čiinš.

ja:

provokacije? žao mi je ako je to tako shvaćeno. uostalom, tko to shvaća kao provokaciju? ako se radi o kulturi, književnosti, pismenosti i svemu onome o čemu valja diskutirati, onda ni kritiika nije nepoželjna. ukazala sam na jedan loš vid koji se u kuloturi pojavljuje, a to je žalosna situacija kad ljudi nisu u mogućnosti sudjelovati u kulturnim događajima zato što nemaju financijskih sredstava, a naše je društvo žalosno takvo da im ne omogućava sudjlovanje. to je zapravo ne samo književno, nego i političko pitanje, i pitanje materijalnog vrednovanja nečega što bi trebalo biti imanentno duhu i intelektu. činjenica da netko nema love i da zbog toga ne može sudjelovati u kulturnim događajima je problem, zar ne? ako ti to osobno smatraš provokacijom, onda je problem, naravno, negdje drugdje, zar ne. a posao je samo posao, egzistencija, i na žalost često se nema na to utjecaja. sine ira et studio. srčdačan pozdrav

K P KulturaS:

Ti znaš problem fnancrnaja kulture, pa tvoje opaske nisu ok. A tamo s e ne diskutra o književnost već o nečemu drugome... Ne želim ulazt u diskusiju ..samo sam te zamolio i to je sve LP

Ja:

ako se pretendira na kulturu, onda se ne forsira sudjelovanje novcem. i ako smatraš svoju grupu kulturnom, onda su dopuštene i takve teme. ako nisu dopuštene, onda je to ograničavanje samog naslova grupe, a to je kultura. jer samo stavljanje pjesmica, lajkanje i izdavanje knjiga i izleti nisu dovoljni da bi se nešto zvalo kulturom. no, ti si biznismen, kao i mnogi drugi koji se kulturom bave kao zanimanjem. nema tu diskusije. to su fakta.

K P KulturaS:

Mi nismo kultura....m sjmo jebena grupa kkoju svaka isfrustrirana osoba može u zdrav mozak... N eželim s tobom dskutirati o tome... Samo sam te zamolio...a kao ti se ne svđa ova stranca i sl...isključ se ...a ako nastaviš provocrat...ja ću te onda sključiti...n ažalost to nače ne činim... Moj razgovor o ovoj tem je završen Ugodan ti dan

draga moja
ja sam umro

sama činjenica da čitaš riječi nekog tamo pokojnika
ne mora nužno da bude tragična
ne
sjećam se jednog Čovjeka
iako nerado koristim velika slova
(kažu da se iza njih kriju mali ljudi)
za njega to moram
taj Čovjek
nesrećnik po zanimanju
odgovarao je jednom drugom čovjeku
isto nesrećniku po zanimanju
na beskrajan niz pitanja
na kraju
(jer na kraju se uvijek sakrije pokoje veliko slovo)
taj čovjek pitao je tog drugog Čovjeka
kako ste tako kontradiktorni
vaši stavovi
vaši stihovi
vi
uvijek ste u protivrječju sa samim sobom
taj Čovjek je odgovorio tom drugom čovjeku
moguće je
jer imam dvije ruke
i mnoštvo svjetova na njima

dakle
draga moja
ja sam umro
sama činjenica da čitaš živahne riječi nekog tamo pokojnika
ne mora da bude nužno tragična
ne
znam da si primjetila da nerado koristim tačke i zareze
i ostalu nadzvučnu signalizaciju
(jer često se baš iza nekog od njih zna sakriti najiskreniji uzdah ili riječ
ptica ili stih)
za Tebe to moram
na kraju
(na kraju se od njih da napraviti jedan cijeli pulsirajući svemir)
kažu
ja sam umro
draga moja
i opet ostao živ

a kako je to moguće

ja sam umro
draga moja
već nekoliko puta
i opet ostao živ
jer imam ruke
Tvoje
dvije
i mnoštvo cvjetova
na njima
iz kojih mogu ponovo da proklijam

Bonaca
Ni daška
Tišina miluje obzor


Oproštaj od mora

Ne pomišljaj
Odvratiti me čeznutljivim šaputanjem!
Ovaj put odlazim,
Zaozbiljno,
I neću se vratiti možda nikad.
Dosta mi je hladnih ruku svakog bogovetnog jutra
Nisi me grijao dovoljno ni priskrbio
Da se osjećam ugodno, kao pravi gost.

Spakirala sam kofer
I onaj šešir
Što si ga oteo
odnio daleko
I vikao pobjednički: - trofej... moj trofej!
Oh, kako si posprdno grgoljio
Dok sam već iznemoglih ruku gutala slanu pjenu
Očiju punih galebljih čaporaka

Premalo je bilo toplih čarapa
Cvrčci su šutjeli
A i vino je bilo prekiselo

Ovog se ljeta nisi iskazao
Slijedećeg barem – poslušaj
Meteorologa
I njegovu sunčanu vremensku prognozu


Pjesme na drveću

Strgnut ću pjesme s drveća
Na kojem se suše, mokre,
Još se cijede na granama,
Svježe i neožmikane
Tek proplakane

Zašto bih bila strpljiva
I čekala da se smire
Slučajnom zavjetrinom skrite
Da problijede od suvišnog sunca
I na kraju se, presušene, smežurane,
Kao urod starih žalosti
U prah otepu i raznesu tuđim cipelama
Pobrat ću ih jednu po jednu
Izdajničke krpe
Koje bi netko tašt nazivao neuspjehom
No ja ću ih samo premjestiti
Tamo gdje neće lelujati tako izazovno
Kao gaćice mladih djevojaka
Pustit ću ih da se suše
Možda
Još pametnije
Da ih čvrsto sažmičem
Tako je moja mama prala pelene
Do bijeloga oribane na rifljači
Da iscijedim zadnje kapi
Svježeg sjećanja
I spustim
Onako suhe i beskrvne
Nek leže na dnu ormara


kladogram

Čovjek je, kažu
Kad drži do riječi.
Svoje
Tuđe
Čovjek je onaj lik
Koji te zagrli
I ne pita što ti je
Vidi da su ti oči žalobne
A korak težak i umoran.

Kaže se da je čovjek
Onaj
Koji može oprostiti
Što si mu oteo ženu, polje i psa
Možda te i premlati, onako ljudski, pa mu bude lakše.

Čovjek će te stisnuti za ruku
Makar kurtoazno, suho,
Na sastanku mjesnog odbora
I znat ćeš da je svjestan da mu zauzimaš prostor
I ono malo čistog zraka

Čovjek će te promatrati na ulici
U prolazu
Diveći se tvojim novim čizmama
Ili zavidjeti, svejedno

I znat ćeš da je čovjek
Kad te pogleda oprezno
Prije nego zagrize u svoju šniclu na tanjuru

Na kraju balade
pitat će se
čovjek
je li ogriješio dušu
Iz straha od paklenih muka kojim su ga plašili
Lažni sveci
Ili od savjesti
Koja bi mu remetila pravedan protokol primanja
Pred svijetlo lice nebesnika

Pa onda, stvarno,
Kojoj ti vrsti pripadaš?



Slučaj za sanitarnu inspekciju

Kaže se: pas koji laje ne grize
Lažu ko pas!
Makneš li nogu
Taj će ti zagristi u gležanj
Ohrabren mirisom straha
Za onog što potmulo reži
Il šutke obilazi kao hijena oko strvine
Pripremi debeli štap
I mahni žestoko
Bude li pogodak dobar, strovalit će se
Dahtati, dok mu u očima gasne
I bijes i čuđenje

Više se bojim
Malih čerupavih kuja
Ne laju
Samo tiho obilaze
I istresaju svoje buhe
Drôba ispunjenih kugom

Takvima se uvijek smiluju
Aktivisti za zaštitu životinja
I nikad svoju prljavu karijeru
Ne završe u šinteraju!



„mrtvi ne mogu umrijeti
Život
To ste vi...“ Velibor Stančić


Smrt je samo pobjeda smrti
Ravnodušan prestanak
Trčanja molekula po membranama
Za nas više ništa važnoga
Osim
u mučnom trenutku
spoznaje
da tu je, eto,
i ulazi u nas tako neopozivo, potpuno i bez ostatka
mrtvozornik će samo nabrojati
prisutne znakove

uzalud je pitati odakle navire ljudima
uporno nesnosna potreba
da ostave svoj trag
i načine nešto tako velebno
da stoji tvrdo kao spomenik u perivoju
kao što pseto digne capu, zalije krtičnjak
i laje: tojemoje, tojemoje,tojemoje...
do sliejdeće kiše
slijedećeg potresa
slijedećg mrtvaca u nizu

pa onda se može mirno
reciklirati
posmrtni govor
za uredne gomile spavača koji revno i redovno hodaju
sve kak je red i običaj
tako su fini i ispravni
zna se kad se spava
kad se kava pije
kad se mora za trunku digunut glas
da zvuči pouzdano
kad se treba i kako nasmijati, pred kim
što valja viriti iz košare špeceraja
i bolje da budemo tihi i mirni
možda nas zaboravi 9ona gadura
makar na deset minuta
taman da pročitamo novine
i vidimo što treba danas smatrati važnim
naše će ime ostati napisano
o njemu će pričati unuci
barem se tako nadamo
dok revno dižemo capicu i zapišavamo krtičnjak.









daljine

Zvono
smiraj
Čuješ li isto što i ja?
Ili svatko u svoje tišine odlazi
Uzalud urlam i dozivljem
Tvoje je vrijeme
Tako daleko i tiho


Što je pjesnik bez kiselog zelja

Hop!
Prvenstveno stvaralački poriv
Neodoljiv prometejski šut u guzicu
Prijeteća eksplozija u tijelu poete
U slučaju da, kojom nevoljom,
Nastanu probavne tegobe
I on ne ostvari svoju misao
Verbalno
Eh, teško je, tako teško
Zadržati je u džepu i nosati, krišom, ispod pojasa,
Neizbrušen kamen kojem treba priuštiti
Još puno, puno fine dorade
Sestre su već pomrle i ne nose više
Lonce kiselog zelja za okrepu
No činjenica da nam ne smrdi pod nosom
I ne škaklja probavne sokove
Ne smije utjecati na
Veličanstven događaj
Da naša misao na koncu izađe u javnost
Tako oštra da reže kao britva

Svrhovitost?
O tomu bismo mogli razglabati do beskraja
Prizivljući pobožno parnas
Slavne pjesnike s dva imena
I pokoju epizodu monty pythona.

uzimaš metlu i kmeteš, a ispod sirka promiče ubojita prašina otrova, vitlaš je, vitlaš, ostaju oštri crnikristali, možda je tos amo ostatak poluizgorjelog ugljena, lomača je bila velika, iskrilo je u mraku, sjene i obrazi promicali su uokolo, šteta što je bio mrak. sad, po danu, vidiš da je ostalo još dovoljno smeća i da jedna dobra metla za njih ipak nije dovoljna. pa nsisi siguran jesu li prošli kroz niti i ostali još u toj gomili smeća, ili si ipak uspio spohitat ih na stranu. ne, još uvijek kašlješ, i oko tebe visi smeće po granju, poslije žestoke oluje koja rastura gnijezda i ljude nabada na trnje kao nemoćne ptice pjevice.

čista pjesma. gola i ravna. o ljudima-neljudima-koljenu gdje hrskavica viri. šepava pjesma o bijegu i šutnjama. življenju-neživljenju i naslaganim slojevima tuđe skorene masti i oguljenih stanica kože. kako su ono u davno doba pripremali žrtvu paljenicu? hrpa kostiju ovijena masnim naslagama i kožom, svježe odranom, s koje se još cijedi gusta tamna krv..

evo vidim na blogu da se masovno reklamira drkorčić s onim svojim kičerajem od poezije snova. imam nezahvalna iskustva s običajem tog sumnjivog tipa da skuplja nofce od svojih sljedbenika, kao neki poetski guru, i onda im tiska. bajdvej, samo tiskanje nije skupo, koliko mi je poznato, lik da parstokuna jednom tipu koji napravi tehničku obradu, parstokuna lektorici (koja je bajdvej učiteljica nižih razreda i nije kompetentna za lektoriranje ništa više nego nastavnik matematike u osnovnoj školi), a sva ostala lova odlazi njemu u džep, za putovanja sa svojom trenutnom priležnicom. osoba koja se nije baš iskazala niti pismenošću, a kamoli nekim umjetničkim dometom, koja je očito dobar menedžer i reklamer,koja je završila srednju upravnu i profesor je tjelesne kulture, taj mi nemre filozofirat o antologijama, makar bile i s fejsbuka. osim toga, kad vidim "kvalitetu" stihova koji se objavljuju na fb stranci te samozvane "kulture"snova, kičeraja i notornog treša, dobijem probavne smetnje i hitro gasim kompjutor. na žalost, na blogu nisam uspjela ovaj svoj komentar nakeljiti jer bih se morala ulogirati, a to mi nije po volji. no, zato tebi eto, pišem što mi na umu u vezi toga. ne znam kako moraš biti tašt po pitanju broja objavljenih zajedničkih zbirki (tek toliko da vidiš svoje otštampano ime), pa da pristaneš da tvoje pjesme budu uz bok onim ljiigama. jer, kad metnem svoju pjesmu tamo na fb, to je zato da me vide oni kojima je moja poezija draga. no biti napisan u knjizi, crno na bijelo, to ostaje za vječnost za vječnu kritiku. ne, ja sam se pokajala što sam dosad dala pare za tri zajedničke zbirke. u kojima moja poezija definitivno nema mjesta. jer, tamo je nema tko ispravno vrednovati. ono što je taj kreten napravio ovog ljeta, napravio ruglo od ljudi koji su mu vjerovali, samo za vlastitu promociju i pare, to je sramota za našu kulturu. doduše, nije jedini, pogledaj što radi sreto-mijo-kokan, naš slavni mijenjatelj nickova, bloger i fejsbukaš, ha, ha. jadan, jel se baš mora sramotiti tako pred javnošću svojim mesijansko-narcisoidnim eskapadama, ma bljak. evo mog teksta kojeg nisam uspjela plasirati na blog:



antologija (da sad ne piskaram o poveznici s cvijećem...) bi, u ovom slučaju, bila zbir pjesama s fejsbuka, a uvjeti da pjesma bude tamo objavljena jest da se pošalju pare i da pjesmica ima vizualnu formu od tolikoi--toliko-stihova-redova-mjesta u kartici-...
ni spomena tko je u komisiji, je li taj o.drkačić predsjednik izborne komisije ili sam donosi odluke koja je pjesma zaslužila biti u antologiji, po kojim kriterijima (osim financijskim i slovčanim), koje kompetencije ima/ju dotični, koja je okvirna naklada, etc.

sorkač, nemam toliko para ;), no zanimalo bi me sve o izdavaštvu i načinu tiskanja takvih zbirki. ujedno se ispričavam budnom što uzurpiram njegov blogoprostor. no, kad je već objava za tak nekaj, zanimali bi me detalji.

frankly, my dear...

sudbina
nemaš me kamo sakriti
u očima ti sjedim
ptica u gnijezdu plave mahovine
ni ruke ne možeš isprazniti od mojeg oblika
otresti, oprati svo trunje i mirise
da ne postojim više nikad
možeš obuti cipele
i hitro
zatvoriti vrata
kao i obično
tiho i vješto
da ne čuju susjedi
uzalud pijani odlasci
na brdo s plesačicama
ponizno nizanje krunice
i usrdna molitva nebesima
da iz neke pogrešne, jako pogrešne prošlosti
uskočiš
u slobodnu
prazninu
tako ugodno nepoznatu od moje prisutnosti

ne mogu ti pomoći, dragi,
o tom problemu se moralo misliti još danas
skoro će ponoć
sjekira mirno stoji u kutu
no ti si,
šteta,
prerano uskočio u svoje cipele
i tiho zatvorio vrata da ne čuju susjedi.
a sutra?
bit ću strpljiva i sačekati
da pas zalaje u dvorištu.