ne voli me tako blizu

Ne voli me
Tako blizu
Ne stižem uvući pandže
I presti
Kao pospana mačka
Koja se konačno vratila
Iz dugih skitanja
Odveć je hladno danas
Mjesečina previse svijetla
I oštra
Za moje oči od zaleđenog cvijeća
I ruke zastale u zraku
Kao balada o narajami i
Čipka na odjeći lijepih lutaka
Postavljenih u pozi dobrodošlice
Ne voli me tako blizu
Ne znam stajati da se dive i gledaju
Mog brlog je prepun paperja mrtvih ptica
Nezagrljenih sjena
Prstenja nikad izvađenog iz kutija s baršunom
Prinuda zaborava škodi ljepoti, znam
No tako je čudesno ljekovita i nužna
Kantarion za sve boljke
Slomljene kosti
Odjeke vriska kojeg ne možeš čuti
Naravno
Ovdje ti neće pomoći ni žiroskop
Ni x-De tehnike
Metode za nepoznati mrak
i nesuvisle zagrljaje na mjestu
gdje me uopće nema
I zato ne voli me
tako blizu.

02.11.2014. u 19:21   |   Editirano: 06.11.2014. u 13:16   |   Prijavi nepoćudni blog   |   Dodaj komentar

a baš se pitam ko ti je onaj dedek z obrvami debelim kaj mustači. i još črno spofarbano, tak zgledi da ga se mam splašiš, joj!

Autor: klasa_optimist   |   11.11.2014. u 0:17   |   opcije


a koji ti je to striček s obrvama ko brkovima, i to još tak crno pofarbani? bome zgledi kaj starojugoslovenski žandar! zbiljam se splašiš!

Autor: klasa_optimist   |   11.11.2014. u 0:25   |   opcije


zzzz imaš praf. nekima je potrebno da se zbiva, ma bilo što, da izvana gomilaju doživljaje da bi se osjetili živi, važni, krasni, divni, super, etc. pa im treba "objekat" kroz koji će projicirati svoje nasušne potrebe.
a kefica za zube je, oooh, tako idealan predmet za tako nešto! vrlo koristan, upotrebljiv, od njega se zubausi jače sjaje, caklina blista, ma taman da zagrizeš komad mesa, ha, ha.
a smijeha nam uvijek treba, tu ne treba tragat za "razlozima", naprosto ako imaš smisla za humor onda se nasmiješ, ne tražeći nekakve dublje "smislove".ponekad se dovoljno prisjetiti nekog čudnog sitnog slučaja, ili ga staviti u novi kontekst. smijmo se, dakle!
ps: nikad nisam nasjedala na mudrosti preopreznih ljudi (koje bi neki nazvali i paranoicima, ha, ha) da se ničemu smiju samo budale, a "nečemu" pametni ljudi.

Autor: klasa_optimist   |   11.11.2014. u 11:16   |   opcije


opet se javlja neki surogat stare tete, uz vulgarne primjedbe dostojne kamenjarke, ha, ha. no, da mi BATALIMO takve kvazihumoristične upade, nego nastavimo o ani.

pitao me nedavno Sedi kaj mislim o ani karenjini i anne boleyn, prema knjizi Phillippe gregory: dvije sestre za kralja, i o filmu.

njih dvije su mi trenutno nespojive, osim ambicije (uostalom, o boleynici ne znamo ništa o detaljima života, osim oficijelno, a ostatak je fikcija filipe gregori, ha, ha). to što je film dobar, knjiga neloša, kao povijesna ličnost boleynica je bila samo povod (povod, ne uzrok!), crkvenom raskolu u britaniji i nastanku tako žuđenog anglikanizma. to kaj je ispao kao anglikanizam, nije bila, čini mi se, baš tako namjeravana verzija odvajanja od rima. i ne fascinira me kao povijesna ličnost, a niti kao književni lik nacifran od zgodne, ali ipak sitne spisateljice. kad se tiče karenjine, ne smijem je prihvatiti nikako drugačije nego kako ju je predočio tolstoj, frivolne posvuduše ograničene materijalnom ovisnošću o sitnoj doti i muževim prihodima. onak kak su se trebale po defaultu ponašati žene u to doba. mnoge su itekako uredovale materijalnim sredstvima obitelji/čitaj muža, sposobne, radišne, mudre, vrijedne. jer su znale da bi propale i one i svi njima dragi da se ne pomuče na taj način. o karenjini, baš je bila to: zarobljenica karenjinovog prezimena, najprije lutka u rukama roditelja, društva koje ju je oblikovalo u prikladnu kokoš, i sposobnost osjećanja nečeg potpuno drugog, što je bilo stoljećima i tisućljećima dozvoljeno jedino prostom puku: istinska, neobuzdana strast, strast za životom, za bliskošću, potpunošću, za doživljavanjem onoga što iskonski nosi u svojoj prirodi, joie de vivre, koju može doživjeti samo u sebi i sa sebi sličnima. i vronski i njen muž su samo bljedunjave sjenke onoga što je ona emocionalno sposobna, a sve one kokoši i kokoteki oko nje su rezultat ispranog mozga i lagodnog, bezbrižnog života mediokriteta koji kao ovca pred klanje uredno stupaju utabanom stazom. s tom razlikom da takvi ne dožive emotivnu smrt. nemaju je iznutra čime doživjeti. jer imati status pod svaku cijenu, pripadati nečemu, nekomu, ma bilo čemu, samo da ti daje osjećaj sigurnosti unutar lokalnog čopora, uz sitnu žrtvu destrukcije samog zametka vlastite nepatvorene misli, daje iluziju ispravnosti, pridonosi osjećaju da si prihvaćen. koje blaženstvo! baš tako od socijalnog i emocionalnog vakuuma u primitivnim plemenima svi bježe ko od vraga, užasnuti na samu pomisao da bi bili tabuizirani prazninom, odbacivanjem, nepostojanjem, neželjenošću da budu viđeni. što znači socijalnu i vrlo realnu egzistencijalnu, fizičku smrt.

Autor: klasa_optimist   |   11.11.2014. u 11:18   |   opcije


ne pada mi na pamet da ikoga izazivam, i nije bilo nikamo usmjereno, valjda nećemo ovdje biti toliko podli. obično, ak imam nekaj protiv nekoga, onda to obavim face-to-face, a ne zakulisno, pogotovo ne javno, iznoseći svoje unterhoze da se vidi kolko rupa imaju, ccc. nije mi potrebna tolika pažnja, snalazim se u stvarnom životu čist dobro. no, hvala što si me upozorila, da se ne iznenadim ako dobim kakvu infekciju, odrapana nekim nesuvislim pokretom nekontrolirane šapetine

Autor: klasa_optimist   |   11.11.2014. u 11:19   |   opcije


Dodaj komentar