Bajka o vratima

Život je poput putovanja u vlaku.
Ljudi ulaze i silaze. Za nekih zaustavljanja znaju se dogoditi ugodna iznenađenja. Čovjek proživljava sretne trenutke, ali ima nezgoda, nesreća, žalosti. Kad se rodimo i kročimo u vlak susrećemo se s ljudima za koje mislimo da će nas pratiti tijekom cijeloga našeg putovanja. Primjerice, naši roditelji... Nažalost, istina je posve drugačija. Kad-tad oni će sići s vlaka i ostaviti nas bez svoje ljubavi, svoje naklonosti, nježnosti, bez svoga prijateljstva i svoga društva. Međutim, u vlaku će ući druge osobe koje će nam biti veoma važne. To su naša braća i sestre, naši prijatelji i ljudi koje susrećemo i koje ćemo zavoljeti u svome životu.
Mnoge osobe koje ulaze gledaju na putovanje kao na kratku šetnju. Drugi pak na svojoj vožnji kroz život nalaze samo žalost i tugu. Ali ima i onih koji su u vlaku za vožnje uvijek na dohvat ruke te spremno pomažu onima kojima treba pomoć. Mnogi nakon svoga silaska s vlaka ostavljaju iza sebe trajnu čežnju. Mnogi nas sunovrate u duboku nevolju. Mnogi ulaze i silaze, a da ih nismo ni zapazili. Čudi nas da su mnogi putnici koji su nam najdraži u nekom drugom vagonu. Ostavljaju nas same u tom odsječku našeg putovanja. Naravno da nas to ne priječi uzeti na sebe tegobe putovanja i samoće, potražiti ih te se pokušati smjestiti u njihov vagon. Međutim, na našu žalost ne možemo sjesti uz njih. Mjesto pored njih je već netko drugi zauzeo.
I takav je život.
Prepun izazova, snova, maštanja, nadanja, prepun sastanaka i rastanaka, bez ponovnoga sastanka. I nikada se ti trenuci neće vratiti. Pokušajmo od svoga putovanja kroz život učiniti najbolje što možemo. Pokušajmo sa svima u vlaku biti u miru. Pokušajmo u svakom od njih vidjeti ono najbolje što je u njima. Sjetimo se i toga da na svakom odsječku životnoga kolosijeka netko od saputnika može „iskliznuti“ te da treba naše razumijevanje i simpatije. I mi ćemo možda „iskliznuti“ s kolosijeka. I vjerujemo da će se naći netko tko će nas razumjeti. 
I najveći je misterij putovanja što ne znamo kad ćemo mi napokon sići s vlaka. Isto tako ne znamo ni kad će naši saputnici sići. Pa ni za one koji sjede tik uz nas. Bit ću veoma tužan i žalostan kad budem morao zauvijek sići s vlaka. Vjerujem da će veoma boljeti rastanak s nekim prijateljima koje sam susreo za vrijeme putovanja te koji su mi postali dragi. Veoma će me ražalostiti što ću morati ostaviti svoju djecu same. Međutim, gajim nadu da će doći i glavni kolodvor. Tada ću vidjeti kako svi oni pristižu, sa svom prtljagom što je za ulaska u vlak nisu imali. To će me silno obradovati. Usrećit će me činjenica i pomisao da sam im pomogao povećati putnu prtljagu te da sam u nju stavio prave sadržaje, naučio ih saditi korijenje života kako ne bi morali izmicati i bježati.
Trudimo se i nastojimo imati sretno putovanje te da se na kraju sva muka i bol stostruko isplatila.
Na koncu,
Pokušajmo pri silasku s vlaka zahvaliti na neizrecivom Božjem daru i podjednako neizrecivom Božjem povjerenju. Na tragovima iz kojih smo se u svako doba ili barem gotovo u svako,  mogli prepoznati zakriljeni  ljudskom brižnošću i dobrotom. Na prijateljima i ljudima koji su nam darovani, koji su nas dotaknuli svojom prisutnošću nakon čega više nismo isti...
Pokušajmo s ponosom ostaviti prazno sjedalo s kojega smo pomagali bližnje, upoznavali sami sebe i davali životu više nego što smo primali. Prazno sjedalo koje budi u ostalim putnicima što nastavljaju putovanje čežnju te lijepa i ugodna sjećanja.
Svima želim sretno i ugodno putovanje!

jako poznato..samo se mogu sjetiti..gdje sam ovo pročitala??

A tu se nema šta komentirati, sve je prekrasno. Najbolja mi je ona rečenica: Čudi nas da su mnogi putnici koji su nam najdraži u nekom drugom vagonu.I ono o zahvalnosti: da zahvalimo prijateljima i ljudima koji su nam darovani,koji su nas dotaknuli svojom prisutnošću nakon čega više nismo isti...
Ja bih još samo dodala jednu misao koja ljepše zvuči na engleskom: God is busy,can I help you?