Bajka o vratima

...Čim izađeš iz magle i opaziš da se Svemir svjetluca, ne dozvoli srcu da se odviše naslađuje, već skupi snagu za borbu bez žeđi. Pronađi i zapamti mjesto gdje završava jedan i počinje drugi planinski vijenac. To ćeš lako otkriti.
Planina koja je nekoć bila prelijepa i mila, niža je od sjajne zvijezde. Tamo gdje se planine spajaju, gdje se svjetlost u svjetlosti krije, tu počinje tjesnac bez neba, počinje prolaz s jedinim prozorom gdje se čuje nepodnošljiva rika. Znaj, u borbi ima zraka živa što uvijek mora tamu da pobijedi. I biti će tako, samo žuri da najkasnije prije zalaza odlučnosti skupljene u Molitvi za plovidbu budeš na početku tjesnaca.
Tada se protok vode u prolazu mijenja, prostora sve manje biva. A smijehu ni traga. Poželiš li povratak već je nemoguće. Ne boj se, više od ruku stišću se planine, ne dozvoli da ti sjećanja uduzmu snagu. Iščeznuti će sva ta mržnja koja nad svime vlada čim izađe mjesec, a voda poteće kao rijeka za tebe u povoljnom smjeru. Nagli uzlet vjetra što opasuje oko slijepih čela napuni će ti jedra plamena i ti ćeš još prije svitanja, ako još budeš živ stići kamo si toliko žudio, s onu stranu! U djeliću leta trepavice dok se na drugu oslanja dodirnuti ćeš bogate i beskrajne prostore slobodnih mora. 
Zakasniš li u tjesnac, ne znam gdje ćeš i kako dočekati zoru...

hm..

Moram reći da sam sve pročitala bez daha!Savršeno!Ovo samo može napisati mudra osoba puna emocija i duše!