misli

konačno, nema nikoga, ni glasa, ni usta,
nema očiju, ruku, nogu: svi odoše,
čisti dan trči s kolutom,
hladan zrak je metal ogoljeni.
da, metal, zrak i voda, žuto
cvjetanje, gusto u svom korijenu,
i još više, upornost njegova mirisa,
čista baština zemlje.

gdje je istina? ali ključ se svinuo
u mnoštvu vrata,
eno ga tamo među ostalima,
i nikada više neće
naći
svoju bravu....

konačno zbog toga više nemamo gdje izgubiti
ni ključ, ni istinu, ni laž.

ovdje
nema ulice, nitko nema vrata,
samo se pijesak drhtavo otvara.
i otvara se čitavo more, čitava tišina.
prostor sa žutim cvjetovima,
otvara se slijepi miris zemlje,
i kako nema putova,
nitko neće doći, jedino samoća
koja zvoni pjesmom zvona.......


P.Neruda