MONDAY MOOD

...uzela mi mir, nemir dala mi...


Razdvojeni zajedno izmedju glasne tisine i hladne daljine trebamo ili samo trazimo topli zagrljaj u nasim jos uvijek iskrenim pogledima. Kratki treptaj ili dva tek toliko da se pomaknemo s praznog mjesta i jos poneki uzdah i popunili smo trenutak sjecanja na nesto sto smo imali jos jucer.
Treci ponedjeljak u novoj godini kazu najdepresivniji dan. Tako je lako povjerovati u to kad ti tako jako nedostaje ono nesto ili onaj netko zbog kojeg si spreman ..... i stavljam tockice, jer ne mogu dovrsiti misao kojoj nema kraja.
Zasto je tako lako biti depresivan,, a tako tesko zagrliti i biti zagrljen? Kako to da bol i patnju tako lako primamo u svoj zivot, a ljubav ostavljamo, zaboravljamo, negiramo? Zasto je tako tesko oprostiti, traziti, dati i zahvaliti? Kompliciramo nesto sto je tako jednostavno.
Moja dusa sama, kao da je mamurna trazi izgubljene dane, nedovrsene dodire, neprospavane noci. Sva sam puna nemira, gladnog, hrabrog nemira. Cekam te sa vrucim venama, punim uzavrele krvi. Gorim od zelje za tvojim dodirima. Trebam te da me smiris. Tvoje ruke koje govore, tvoje ruke koje brinu za mene. U istoj zimi, pod istim nebom, sve isto, samo mi nismo. Netko kao da nam je ukrao osmjehe. Ne znam kad sam postala tvoja robinja. Ne znam kad i kako smo dosli u ovu pustinju bez zivota. Kad i zasto smo bacili sidro tu. Mislis li malo na mene? A ja, kao ja, rastrgana izmjedju pijeska i vjetra, izmedju jave i sna. Smijem se, a plakala bi. Plesem, a plakala bi. Mirna u svom nemiru, sklanjam ogledala oko sebe, jer ne mogu samu sebe vidjet. Ne mogu disati kad se pogledam. Slomljena pred sobom, trebam te. Pravim se da mi nije nista, a lazem i sebe i tebe. Lakse je tako. Izmedju mene i tebe, kao izmedju vatre i vode, neka crna rupa je. A u rupi nasa progutana ljubav. Da te barem nikad nisam voljela, da te barem nikad nisam ljubila. I ova zima sa mnom tuguje, toliko hladna je. Vjerojatno ni grom ne bih osjetila, ne bih se ni pomaknula da me udari. Suze su moje hladnije od ove ledene kise vani. Vidis li koje price nastaju kad tebe nema tu. Trudim se zamisliti da si sad tu kraj mene. Pokusavam cuti tu muziku, nase uzdahe, tvoje dodire. Ruke i dalje hladne su, ruke koje bi te dirale, grabile, kidale. Falis, tako jako. Ne mogu da te ne zelim tako jako. Kao da nisam normalna. Luda za tobom. Zatvorim oci, jer tako je lakse i brze vidjeti te. Otvorim usne, ispustim uzdah u tvoje usne. Gladno grabim tvoje usne, kradem tvoje poljupce. Sad cujem ritam bubnjeva, zapravo moje srce puno struje udara tako jako, skidas me, skidam te. U mom pogledu mozes vidjet koliko trebam da me zelis. Predajem ti se, bez borbe. Diras moje tvrde bradavice koje pod tvojim prstima i jezikom postaju toliko tvrde da pomalo bole. Gladne te boli uvijam svoje tijelo pod tvojim. Vristim od zelje, vristim od strasti te. Ljubi me. Jebi me. Lizi me. Sve mi radi. Samo voli me. Volim i ja tebe, Antonia. Kad si ti u meni, zivot je u meni.
Ljubav, mnogi su pisali i mnogi ce jos pisati o njoj, temi toj tako nepoznatoj. Moja je trenutno pomalo neshvacena. Iako volim i iako sam voljena, svake noci kad sklopim oci, probudim se puna rana. Srce moje i dalje te voli, sretna jer kraj mene mirno spavas. Moja dusa tvoja je. Moje srce tvoje je. Ponekad kao da si moja bivsa. Bojim se, ali tako je to.

18.01.2016. u 14:04   |   Dodaj komentar

Trenutno nema niti jednog komentara

Dodaj komentar