Pogled iznad tipkovnice

Sposobnost manipuliranja izgrađivala je desetke godina. Poučena vlastitim iskustvima ispremještala je sve što je vječno, ono sveto i profinjeno pokušavajući spasiti svoju žudnju koja ju je odvela do socijalne i seksualne revolucije. Hm, zapravo bila je čisti primjerak vječne teme ljubavi, puna senzibiliteta i na tisuće seksualnih iskustava zbog kojih je optužena na javno spaljivanje.
Stvarna, nimalo savršena, puna iznenađenja zabavljala me svakog dana ponovno iako sam za nju ja bila prljava i prazna. No, samo sam pokušavala započeti ispočetka sa svojim životom. Njena sjena pravilnih linija nikako da nestane bez traga. S vremenom na vrijeme omotala bi mi se oko nogu, mijenjajući položaj očijukala je preko jezika prevrćući gorak sok limuna. Izgledalo je kao eksplozija žumanjaka u njenim ustima. Poput fantazije svršavala bi u mom krevetu. Kaotično na kraju završava u mojoj priči.
Uvjeravala je sve oko sebe da može lebdjeti. Ja sam joj i na kraju povjerovala. Jednom sam se i uvjerila kako ta žena može odvojiti tijelo i duh svoj. No, to je već sablastan prizor. U stvarnosti je žena ta ipak smrtonosna.
Neprestano promatram izvezeni jastuk od crnog satena na kojem bi ona ležala kada bi došla kod mene. Otpuhnula bi mi poljubac sa njega. Sad je beživotna i opet neshvatljiva.
Miris adrenalina nagomilava se u meni. Stenjanje, jaki uzdasi, prljava posteljina, histerično vrištanje, moja metalna sposobnost bez zdravog kredita mijenja ono predviđeno pokušavajući dovesti mozak opet u normalu da shvati svoju dušu. Dok proučavam svoj autoportret ne prepoznajem tu ženu, gledam stranca u toj ženi koja grli drugu ženu. Neobjašnjivo bivam tužna i dezorijentirana. Nisam sigurna da li između te dvije žene postoji nekakav intiman odnos, da li su ustvari ljubavnice ili su samo zapetljane rukama. Svakako čine složenu cjelinu i jedan jako uzbudljiv vizualni efekt.
Poput robota, kao automatika postajem sve hladnija. Nimalo neobično što nema kompromisa, nastavljam dalje svojim putem. Karizma je jaka poput sunčevog svjetla. Ključ je u strahu, u nevidljivom organu. Teško je suočiti se sa slikom punom crvene tekućine koja se tako lako lijepi za kožu. Živci spremno popuštaju, zrak postaje slab i nemoćan. Kompozicija u membrani srca se prekida. Utroba se hladi. Bizaran smrad navire iza zatvorenih vrata. Njena sjena postaje dvodimenzionalna. Šokirana u potpunoj zbrci. Ulijećem u bezizlaznu situaciju. Eksperimentiram ispijajući bijelu tekućinu koju sam pronašla pokraj blaženog i mirnog tijela te žene. Želim održati ravnotežu. Pogled mi se zaklanja. Ne osjećam više sentimentalnost. Niti zavist. Nisam više autsajder. Postajem važna. Blagoslovljena. Poput žene te napravila sam korak u neurotičnom pravcu k slobodi.
Zar postajem najstrašnije stvorenje na Zemlji? Zar postajem: Čovjek?

...Jer život je lijep bez obzira na sve...

Kako je lijepo konacno bistrim pogledom krociti u svijet ne zaboravljajuci ponest plavu bocu nadanja jer takove jadne reakcije ili vlastite misli moze da posjeduje osoba koja je jako jako ranjena

nije da pratim, al pikantni su fino thumbnaili uglavljenih slika. možda sam umoran. bumo začvrnuli pa čitali negdje u trenutcima dvokolice :)

... je... bez obzira (i s njim)