:-)) opet...hmmm

 
Dražesni pupoljci lipanjski
 
        * * * * *
Od jutra do jutra sve počinje od sutra znam od riječi do riječi još uvijek to je isti dan
A iznad na prozor netko će cvijeće staviti a iznad još iznad s neba će kiša padati
Reci mi da samo sanjam sve reci da se može drukčije
reci mi samo dal il ne ne vjerujem il vjerujem
Otkrij se u meni da prepoznam te
otkrij se u meni da ne bojim se
da ne bojim se
Sa rukom u ruci prolaze ljudi kao mi i tama i svijetlo ništa ih više ne čudi
A ispod u pijesak more će lice sakriti pa ispod još ispod zemlja će se pokrenuti
Od jutra do jutra sve počinje od sutra znam

 * * * * *
Vidimo se sutra, baj, namignula je i nestala.
Vragolasto i smjelo koračala je zemljom. Bile su stare poznanice, razumjele su se, ponekad i previše dobro. Voljele se i svađale, daj mi nemoj uvijek soliti pamet moje su mi greške ponekad i slatke. A tvrdoglava sam valjda već na nekoga, uostalom ti si kriva za to, sama si mi poslagala zvijezde. Tihi razgovor, bolje da ga nitko ne čuje, rijetki ga razumiju. Željela je i očekivala poseban miris u zraku, neobičan sjaj sunca, melodičan otkucaj srca. Ali ništa nije bilo tako, dan sasvim običan kao i svaki drugi. Bah, željela je bajku a znala je da se želje njoj nikad ne ostvaruju. Zaboli me… mislila je u sebi, barem ću se dobro nasmijati i ispričati, sve ostalo nije važno.
Ej….sekundu dvije ostala je bez teksta…već si tu. Dalje je sve išlo ko i svaki dan, smijala se i brbljala neumorno. Bio je neobično običan, željela je da mu je lice prozirno pa da ne vidi izraz, sjaj ili ljutnu, osmijeh, tugu, razočaranje, ravnodušnost, znatiželju. Sve ju je to bunilo, riječi su izgledale isto a opet drugačije. Treptala je okama, skretala pogled, makivala rukom kosu s očiju, sve samo da ga ne mora previše gledati. Dobro se raspoloženje počelo pretvarati u ljutnju. Nemir ju je izjedao iznutra, više nije mogla sjediti, pričati, slušati, razmišljati. Kako da isključim taj glupi mozak, vrištala je u sebi. Iznenada je skočila s klupe. Gledao ju je zbunjeno. Počela je tresti nogavicama…auč nekaj mi plazi ispod hlača…a vid mrava.
Pregorjele su joj sve sklopke u glavi. Raspad sistema, bez pravila, logike i filozofije. Opet je bila mirna. Nemirno mirna. Dosta izmotavanja. Gledala je u njegovo lijepo lice. Izbrisala je sve što se na njemu moglo pročitati, željela je totalno nedokučivu sliku pred svojim očima. Bez očekivanja ili tajnih tragova. Ali bez obzira na sve bilo je toplo, i lijepo, nježno lijepo. Zatvorila je oči, ….reci već jednom. Toliko vremena i osjećaja preletjelo joj je mislima u sekundi, postalo joj je vruće i hladno istovremeno.
Želim te.
Stisnula je oči čvrsto ko kad se dijete boji mraka, zavrtilo joj se u glavi. Sjetila se onog osjećaja kad je pomislila da možda i on misli tako. Želudac joj je pretvorio u kamen tada. Umjesto sreće bila je panično prestrašena. Ruke su joj se tresle, nije mogla razmišljati, spavati. Baš glupo. A znala je zašto se boji. Bilo je previše lijepo a da se ne bi razbilo. Uvijek je imala hrabrosti, ali i previše povjerenja. Njezine su boje uvijek bile sjajnije. A ove su mogle stvoriti dugu. No nekad je ljepše gledati dugu na nebu nego preživjeti vlastite kiše. Bila je umorna od razočaranja i neshvaćanja, lažnog kimanja glavom, osmjeha bez sjaja i hladnih zagrljaja. Već odavno je rekla dosta svemu tome, bolje ništa nego mrvice. Ali nije se bojala samo drugih, nego i sebe. Imala je nemirno srce koje je shvatilo da želi sve, manje od toga nije mogla prihvatiti. Lako je moguće da jednom i ona sruši nekome svijet, slomi srce. Koliko se puta znala nasmijati na tu pomisao…mah ja da nekom slomim srce ma de toga ima.
Otvori oči.
Nije osjećala tlo pod nogama. Neobičan mir preplavio joj je cijelo tijelo, srce je bilo sretno. I sve zbog jednog razloga, bez obzira na njegovu reakciju sad će moći krenuti dalje. Nije bitno u kojem smjeru. Ali oči nikako nije uspijevala otvoriti, bilo joj je previše važno, il dobiti više il izgubiti ono od prije…ah proklete odluke.
Otvorila je oči.
I bila ju opet u pravu. Nije bilo lijepo. Sve se razbilo. Kristalna sreća rasula se u tisuće sjajnih mrvica, ko suze bisernice kupale su se u moru stvarnosti.
Mirisala je svježe pokošena trava. Slušala je otkucaj srca. Sve je bilo tako nestvarno. Tako je željela da padne kiša, da spere sve prošle tuge i suze. Konačno da bude sretna i sigurna u čvrstom zagrljaju.
Ali kiše nije bilo.
Samo poseban miris u zraku, neobičan sjaj sunca, melodičan otkucaj srca. I duga u očima.
Znaš da te volim.
Stvarnost više nije bila kristalni svijet želja, snovi su dobili boje, a lice ime ljubavi.
…otkrij se u meni da ne bojim se…
04.05.2005. 13:55:47
 
 

21.08.2006. u 23:49   |   Prijavi nepoćudni blog   |   Dodaj komentar

:)) bleso mala

Autor: _____________   |   21.08.2006. u 23:52   |   opcije


ma ne, zaljubljen sam bil samo u jednu, N. je zena od R. da bude malo jasnuje :D

Autor: gargameljura   |   22.08.2006. u 7:32   |   opcije


5000? jubilej? si vec bila u slo?

Autor: gargameljura   |   22.08.2006. u 7:32   |   opcije


sad vise nist ne kuzim...nisam :(

Autor: MijaRanya   |   22.08.2006. u 16:53   |   opcije


nis? glec... ova u koju sam bil zaljubljen ima prijateljicu N. koja je udata za R. i sad N. je rekla ovoj mojoj ako ide na predstavu ali se N. poslije predomislila pa je ova moja meni (opet) dala kosaricu. Toplo-hladno. Bi-ne bi.

Autor: gargameljura   |   23.08.2006. u 12:42   |   opcije


Dodaj komentar