Ponekad...
...odlebdim u neka svoja sjećanja, u neke ćoškove, gdje sam se skrivala očekujući čudo. A čuda ne postoje, tako su mi rekli. E da, i rekli su da život uvijek donese suprotno od onog što želiš. A ja nisam željela ništa...samo sam vjerovala. Nije bilo bitno hoćeš li biti plav ili crn, visok ili nizak, plavook ili crnook, bogat ili siromašan, skućen ili beskućnik...nije ništa bilo bitno...samo da to budeš Ti. Voljela sam Te tako bez slike i tona, zvala Te nijemo jer...toliko toga sam čuvala za Tebe. I pisala Ti... I kad je bilo najteže, kad si bio najdalje, slala sam Ti glasnike svoje duše...i nisam se nadala...znala sam da ćeš me čuti...Hodala sam uspravno svojom stazom, visoko uzdignute glave, širom otvorenih očiju grlila sam lijevo i desno očekujući Tvoj pogled. I nikada nisam gledala iza sebe jer znala sam da me čekaš naprijed. Samo tamo si i mogao biti, na tronu moje vjere, ogrnut ljubavlju...
Sad si tu...baš takvog Te moja ljubav dozvala...
Hvala Ti što si me slušao...
02.08.2005. u 15:44 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar