Centar/Temelj

 
Ocuvanje vrijednosti, onih istinskih, vjere u covjeka prije svega, u trenucima kataklizmickih propasti, opasnosti, ratova, nihilizma i gubljenja u ispraznosti. To je ono sto citam. Svaka mudrost novovjeka nekako s tim je povezana.
Ernst Jünger, Na mramornim liticama, prekrasna bajka o tome kako je za prave ljudske vrijednosti nuzno zrtvovati sve, pa i sebe. Time barem ostaje utjeha da umires sa smislom, a ne bez njega. (Od covjeka koji je zivio to o cemu prica.) Povijest je jedina koja tome sudi. Nasa djela, nasi nasljednici, oni ce nam dati zadovoljstinu, spasiti nas od pravog gubitka: to nije gubitak icega sto imamo, to je gubitak vjere u covjeka.
Pisci, umjetnici, pjesnici i ini... oni su kojima je podarena ta duznost sada. Cak i kao neki pozitivizam k znanosti s duhom?
U svim djelima koja citam, to citam. Nije to vjerujem, slucaj. Mozda je jednostavno doslo vrijeme da to vidim. Trenuci rasutosti stoga su dobri jer tek onda covjek nadje sto je u centru, sto je ono bez cega uistinu ne moze...
(Onda je sretnem u trenutku kad recimo useljuju neki klavir u stan u zgradi. I nekako sva ta mudrost bude suvisna. No ipak, ne bas sasvim,...?)
 

18.08.2005. u 10:52   |   Prijavi nepoćudni blog   |   Dodaj komentar

nimalo me ne cudi gubitak vjere u covjeka. boze moj pa i JA sam covjek, a uopce nemam povjerenja sam u sebe. Uzdaj se use i u svoje kljuse. Meni je ostalo kljuse

Autor: konzul_istranin   |   18.08.2005. u 11:18   |   opcije


Dodaj komentar