Evolucija šmokljana

Daj mi da naslonim
svoju glavu na tvoj jastuk
tešku od stihova
da izdahnemo kao jedno
da udahnemo kao dvoje
jer samoća je danas
nepotrebno duga
čeka na stanici
vlak bez putnika.
Daj mi da danas
naslonim svoju sjenu
uz tvoju
jer čežnja je uteg
koji ne želim
da više nosim
na sebi
u tebi
dugo i nepotrebno
dugo
je ovo vrijeme
što nemilice tutnji
na kolodvoru života.
Daj mi da danas
barem samo jednom
čujem tvoj glas
u vjetru što proljeće
budi na tvome licu
proljetnom svježinom.
Daj mi još samo jednom
da pogledam u
tvoje blistave oči
i vidim sebe
u njima.
Još samo jednom...

Baš je lijepa. Po meni, ovo je čak i Tepsija čežnje (ako ne i Gozba)
Respect, odlično

Hvala ti Brkata! Baš me peru danas neke emocije...nadam se da ce brzo proci...

:) hoce to nekad