U potrazi za izgubljenim smislom

Ovo je jedna od onih ne ispričanih priča no sada ću si dati malo truda da vam je kažem.

Ratnih godina u malome stanu na kraju grada obavijenog starošću i prošlosti živio je mladi par po ničemu različitih od drugih no nekako već neko vrijeme srastao u ljubavi.
Na ormariću pored prozora ležao je papirić kao nijemi svjedok nadolazećih promjena.
Poziv u nepoznato u opasnost stvarao je tišinu u maloj sobici, samo pogledi su mogli reći osjećaje tada prisutne.
Bila je to njihova zadnja zajednička noć. Mjesec je prekrio svojim plaštom svjetlosti prozor dok je studen pak svojim
hladnim prstima pokušavala nestašno ući unutra.
Gledali su se neko vrijeme, tople ruke ulazile su jedna u drugu i po tijelima milovanjem pokušavajući otkloniti tugu.
Vreli poljubac je ispunio zrak svojom čežnjom. Tijela su postala nemirnija otvarajući se za novi trenutak.
Vrelina usnica mekih i slatkih mamio je iz njih nove pokrete. Osjetili su zov strasti ali ne kao stranci u ovoj noći
što kraja ne želi doživjeti.
Uhvatio joj je grudi onako nestašno poput dječarca, uzdah iz nje progovorio je prostorom tišine. Bol i vlažnoća što se miješala ulazila je u njihova međunožja, da bi se goli našli u kovitlacu strasti spajajući se polako bez žurbe i žestine. Nježni poput paučine na jutarnjoj rosi tijela su im se zaplela zaboravljajući više tko je tko, a što je što.
Pogledi su im se spojili u jednu nepregledu cestu ljubavi, kao uokvireni u vremenu da bi dostigli svoj zajednički vrhunac u noćnome kriku, plodnome tlu, mirisnom sjemenu, blistavom pogledu.

Dok će uskoro jedan život poput noćnoga leptira gasnuti tiho drugi će svanuti u utrubi ljubavi rasti noseći očevo ime