Sto ljudi - dvjesto sisa. Sto žena - e jebiga, isto.

I to je to, osim glupog naslova, ništa od sisa u nastavku. Ako ih i ima, nesumnjivo su obješene - u današnje vrijeme malo toga prkosi gravitaciji.

Elem, izađem danas na poslu zapaliti cigaretu i neki čovjek vodi pod ruku staricu iz vanjskog lifta. Starica živčana, da će se lift zatvoriti, da će je vrata zdrobiti, on je uvjerava da neće dokle god je na senzoru, ona mu govori da su idioti i on i taj "zezor", onda je ostavlja pred vratima dok on ide po auto, ona šišti da nemoj da ga nema pola sata... Show. Dovezao on auto za minutu i pol, a ona i dalje šišti. Valjda mu je mater, drugog objašnjenja nema za debele živce tog čovjeka. Još jednom si ponovim da sam rođen pod sretnom zvijezdom što nisam taj čovjek i vraćam se na posao...

Kad smo već kod posla, nova lokacija i otkriva se gdje se dobro jede, gdje je dobra kava, a kolegama jezičine do poda od lijepih žena (koje prolaze kroz grad, dok Štulić na uglu stoji sasvim sam). Zabavno mi ih je slušati, ali ne mogu se baš uživjeti u priču. Prve dvije sekunde vidim ženu u prolazu, upicanjenu i sve po špagi, a već treće sekunde mi padne na um softver. Yup, hardver dobar, ali softver jamačno bugovit (a moj kao nije? :) ). I splasnem. Nije to više to. Daj ti nabaci par patcheva i nek softver dosegne zrelost da se ne ruši u radu i možemo pričati. Zajebano je s ljudima, umori se čovjek otkrivajući bugove. A još više pokušavajući ih ispraviti. Al' lijepo je vidjeti, što jest, jest.

Zahladilo. Ako ovako nastavi, ide romobil u spremište. Ne veseli me ta ideja, ali polagano pretvaranje u pingvina još manje. Obradovao me obračun plina - plinara mi duguje 33 kunice. A ni nova tavica za palačinke iz Kauflanda nije za odbaciti. Kojih li gluposti kao razloga za veselje, ali vesele me, što da lažem. O ostalom, laganini.

20.09.2021. u 20:37   |   Editirano: 20.09.2021. u 20:38   |   Prijavi nepoćudni blog   |   Dodaj komentar

Danas sam si kupila dvije nove rajngle i novu drobilicu za bijeli luk...baš sam se veselila.

Autor: BugaVuga   |   20.09.2021. u 23:47   |   opcije


Vidiš, palačinke...to bih mogla sutra

Autor: BugaVuga   |   20.09.2021. u 23:48   |   opcije


Sitnice koje zivot znace ...

Autor: Oci-Boje-Duge   |   21.09.2021. u 11:31   |   opcije


o starici

na prvu, zbilja djeluje kao neko čangrizavo biće. baš poput onih osoba kojima sve smeta, ničim nisu zadovoljne, vide samo negativu, zvocaju i smatraju da se cijeli svijet treba samo baviti njima i njihovoj dobrobiti.
možda je tako

a možda ima neku podlogu. neki razlog zašto joj svaka riječ zvuči kao provokacija.
idem se okušat u dedukciji temeljem tvog opisa. nišanim da bi mogla biti nekih 80g (+/- 5). da je 60-godišnjakinja, na tvojih 40 ne bi je baš nazvao staricom a ne bi ni njenog pretpostavljenog sina nazvao "nekim čovjekom". da je on 30-godišnjak, nazvao bi ga mlađi lik...tako nekako.
ta žena se dakle rodila u vrijeme Drugog svjetskog rata. U to vrijeme rata/poraća, ljudi se nisu baš bavili djecom. bavili u smislu kako se mi danas bavimo. daj djetetu nešto za jest i noga u guzicu. ako je rasla na selu, a šansa za to je 95%, ajd na njivu ili ajd u štalu. Možda je ratno siroče. Možda je svjedočila nekom užasu koja su ta vremena obilovala. nije baš da su dječiji psiholozi tumarali svijetom i djecu oslobađali njihovih demona. u takvo dijete se useli strah. dijete to nauči potisnuti koliko može da ne štrši baš u gomili sa tom nekom svojom devijacijom i ide kroz život.
možda je profunkcionirala, možda je uspjela neke škole završiti, možda je čak imala sreće da kao životnog suputnika ima nekog skroz pristojnog čovjeka, možda je s tim čovjekom umnožila obitelj i djeci se dala koliko god je mogla.
a pitanje je koliko je mogla
možda je pred par godina ostala udovica. živi sama u stanu koji je nekad bio lijep. sve je kracato štrikanim tabletićima, samo su svi već nekako žućkasti. i gobleni na zidu su apšisali. i kristal u staklenim vitrinama je već dobi patinu.
dobro, ne živi baš skroz sama. ona i njeni demoni.
možda je postala blago dementna. zaboravila je skoro sve alate socijalne integracije. preživljava uz svoje domene 0-24. 24/7
ovi njeni komentari čovjeku (vjerojatno sinu) ne moraju biti odraz čangrizavosti. mogu biti onomatopeja straha. onog iskonskog straha koji se usadio u malo dijete kojem nitko nikad te strahove nije zagrljajima čupao van.
stari ljudi se vrlo često, kada im svakodnevica postane i mašina koja vuče i zatvor koji ne pušta, emotivno vraćaju u djetinjstvo.
možda se ona samo vratila u svoje strahove.
"kakav sad senzor" bi se tada preveo "ubit će me taj lift"
"sad te nema pola sata" bi se tada preveo na "bojim se ostat sama"
možda je to šištanje onomatopeja "zagrli me da se osjećam sigurnom i reci mi da je sve u redu"

Autor: flyngpicket   |   21.09.2021. u 11:39   |   opcije


"Zajebano je s ljudima, umori se čovjek otkrivajući bugove. A još više pokušavajući ih ispraviti."

kad se s godinama oko utrenira, fleku/bug vidi na kilometre. što smo stariji, više smo bugova spoznali.
a zapravo je šteta koristiti taj naš resurs za bugove. možda je bolje upogonit ga za otkrivanje kvalitete. i šire slike.
bugovi nas također čine onim što jesmo

mislim da nikad nikog ne bismo voljeli, čak ni vlastitu djecu, da nismo zavoljeli baš te bugove

Autor: flyngpicket   |   21.09.2021. u 11:47   |   opcije


flz...svaka cast na razmisljanju i vidjenju ove bakice..

Autor: Oci-Boje-Duge   |   21.09.2021. u 12:26   |   opcije


jednako razmišljam o bakici/gospođi kao Fly.
Možda zato jer sam svojoj mami 15 godina bila mama?

Nemoj tamo...kamo ćeš sad...nije tako bilo...dođi da ti nešto važno kažem....neću ja u taj auto...koliko sad trebamo čekati ovdje...

Čekali smo na Sv. Duhu....doveo nas je sanitetski kombi iz Doma u kojem je bila....dekubitusi grozni...okej, čekamo na red, ona leži na krevetu na kotačima i svako malo ispituje kad ćemo doći na red...sestra i ja izmjenjujemo se u odgovorima - još malo mama, sad ćemo, evo još malo budi strpljiva itd.

U jednom trenutku mama prozbori - kad ću ja umrijeti? a ja kao iz topa, misleći da je opet pitala kad ćemo više mi doći na red, ispalim - mama! za 15 minuta!
Pogledam sestru...koluta očima i smije se ko blesava...reko, šta je ona sad pitala? Pogledam ljude u čekaonici i vidim da se smiju...a onda pogledam mamu i vidim u njezinim očima strah, neizvjesnost, upitnik i želju da ne umre za 15 minuta.

Strašno sam se osjećala, istovremeno sam se i smijala i grlila mamu, nagluhoj i bolnoj objašnjavala sam da je nisam dobro čula...i naravno da sam joj rekla da neće umrijeti za 15 minuta.

Autor: BugaVuga   |   21.09.2021. u 14:58   |   opcije


Prema starijim i starim, relativno je to, ali prema osobama starijima od 70 godina, ajmo tako nekako, krajnje sam obazriva i pažljiva...tko zna što su ti ljudi prošli u životu i zašto su uplašeni, prgavi, tvrdoglavi, zajedljivi, čangrizavi i ne pršte stalno od sreće i veselja.

Autor: BugaVuga   |   21.09.2021. u 15:16   |   opcije


Dobra analiza. Možda bi zaista trebalo ljude razumijevati iz njihovih cipela. Meni je to postalo naporno. Imati razumijevanja prema svima pokušavajući gledati njihove korake iz njihovih cipela.
Uglavnom, kažu da se osobnost ljudi tijekom života malo ili nimalo ne mijenja.

Autor: ANERAK   |   21.09.2021. u 16:09   |   opcije


Fly i Buga, složio bih se u 99%. Onih 1% otpada na njezinu izjavu vjerojatno sinu da je idiot. Nekako ne povezujem osjećaj straha s izbacivanjem takvih pridjeva, uglavnom ih povezujem s potrebom da se ponizi drugu osobu. Ali u bilo kojem slučaju, definitivno je teško s osobom kojoj pokušavaš pomoći, a ona te grize.

Autor: ciril_stipsa   |   21.09.2021. u 16:23   |   opcije


Konkretnije, pravim razliku između: "Pazi!" i "Pazi, idiote!", mislim da je značajna. Također, smatram da dobri ljudi uglavnom "izrastu" u dobre starce, a bezobrazni ostanu bezobrazni. Vidim oko sebe i jedne i druge.

Autor: ciril_stipsa   |   21.09.2021. u 16:34   |   opcije


Da, nisu mi ni otac ni mama nikada rekli - idiote, glupačo, kravo, kozo i slično - uglavnom su bili nemoćni kad su oboljeli i zahtijevali, snošljivo, razumljivo i racionalno...mada je mama znala manipulirati, ali sve joj je oprošteno na konto troje sahranjene djece prije mojeg rođenja...može mi radit nakon toga kaj god želi, ali kontrolirala je svoju tjeskobu, gubitak i tugu.

Tata ništa nije zahtijevao, on se veselio svakoj našoj posjeti i vjerovao u svoje ozdravljenje, a to te boli najviše od svega jer znaš da ozdravljenja nema.

Autor: BugaVuga   |   21.09.2021. u 17:07   |   opcije


Sve u svemu, malo sam evocirala emocije, gubitke i tugu...tko zna što nas čeka i kakvi ćemo biti kad nas to "nešto" stepe ;)

Autor: BugaVuga   |   21.09.2021. u 17:11   |   opcije


Meni se čini da i ljudi koji su agresivni prema drugim ljudima, to čine iz svoje pozicije neke slabosti.
Dovoljno je da ih je netko tako tretirao dok su bili djeca, u vrijeme dok su za sve što im se događa osjećali (namjerno ne pišem mislili) da tako i treba biti.
Agresiji je uvijek u podlozi neki strah.

Kada na agresiju odgovaramo prirodno, u nama se također budi agresija. Onda je sukob neminovan.
Kada na agresiju odgovaramo razumijevanjem, imamo šansu neisprovocirati sebe i donekle umiriti agresivnog. Mislim da je to bolja opcija za obje strane.

Autor: flyngpicket   |   22.09.2021. u 11:59   |   opcije


Nitko ne kaže da je to lako

Autor: flyngpicket   |   22.09.2021. u 11:59   |   opcije


Sjeća li se netko onog videa od prije nekoliko godina negdje iz Azije, mislim da je bio Tajvan u pitanju.

Uzrujani čovjek uletio u policijsku postaju. Agresivan. Galami. Potegao i nož.
Policajac je imao potpuno pravo da reagira, vjerojatno i obavezu. Mogao ga je upucati i za to bi vjerojatno bio nagrađen.
Odlučio je razgovarati sa čovjekom.
Čovjek mu je predao nož. Policajac ga je zagrlio.

Autor: flyngpicket   |   22.09.2021. u 12:09   |   opcije


evo linka
Tajland je u pitanju, ne Tajvan

https://youtu.be/9G06mi2hVg8

Autor: flyngpicket   |   22.09.2021. u 12:11   |   opcije


Policajac je nagrađen za ljudskost.

Autor: flyngpicket   |   22.09.2021. u 12:11   |   opcije


Vjerojatno se puno bolje osjeća nego da je bio nagrađen za ubojstvo teroriste s nožem.

Autor: flyngpicket   |   22.09.2021. u 12:12   |   opcije


Da ne ispadne da se furam na Ghandia, meni također dođe da nekoga pošaljem u pizdu materinu kad me gurne ili nagazi u tramvaju pa me još i verbalno napadne kako sam nespretno stavio svoje stopalo ispod njegovog. Dođe mi, ali ne reagiram. Čak kažem i oprostite.
Meni neće biti baš ništa od tog "oprostite", cipela je već nagažena, nečija agresivna reakcija mi nije ugrozila ni život ni ponos.
Biram svoje bitke

Autor: flyngpicket   |   22.09.2021. u 12:19   |   opcije


Na pr, izlazim iz tramvaja i računam na to svi znaju da se prvo pričekaju putnici koji trebaju sić, pa onda ulaze novi.
Međutim ne znaju.
Nekad se neka starija gospođa svojski potrudi da uleti brzinom kojom ni Flash ne barata i da nisam težak koliko jesam, odgurnula bi me. Ja se ne mogu povući u natrag da ju propustim jer iza sebe imam još nekoliko putnika koji silaze. Onda to izvedem nekako da umanjim štetu. Pridržim ju da ne padne. Dok ju držim, već trpim salve uvreda.
I opet, samo kažem "oprostite" i nastavim dalje svojim putem. Tko bi uspio išta ikome objasnit u letu. I čemu?
Ona ušla, kuk nije slomila, ja izašao na svojoj stanici. Sve 5
Ide tramvaj dalje..

Autor: flyngpicket   |   22.09.2021. u 12:27   |   opcije


Pusa Fly

Autor: BugaVuga   |   22.09.2021. u 14:19   |   opcije


Agresija rađa agresiju, zakon akcije i reakcije, nema tu previše filozofije niti trebaš biti pretjerano mudar da to osvijestiš

Autor: BugaVuga   |   22.09.2021. u 14:28   |   opcije


svatko može odlučiti kako će se u nekoj situaciji ponašati

Autor: BugaVuga   |   22.09.2021. u 14:29   |   opcije


Sve stoji, Fly, sve. Dok ne dođemo do onog što si neki dan objašnjavao u vezi korone i slobode. Sloboda je u redu dokle god ne zadire u slobodu drugih. Ili ne šteti istoj. Zaboravimo na trenutak da smo pričali o nekoj dobnoj skupini i zamislimo na trenutak osobu neodređene životne dobi koja ne prestaje biti neugodna prema okolini. Toleriranje toga nije način. Može se ponekad, ali ne stalno. Pritom, zar je bitan razlog? Da, netko je neugodan zbog toga i toga u djetinjstvu i to je neosporno, ali ima li pravo biti neugodan prema ljudima? Ima, do neke granice. Kad se granica učestalosti pretvori u naviku, treba udariti. Verbalno ili u pojedinim slučajevima doslovno. Ne vidim potrebu za tolerancijom u slučaju da mi se netko unese u facu, prijeti da će me razbit jer ne znam tko je on (zašto bih i znao, ne zna ni on tko sam ja) i završi s "jel ti jasno?" U takvom slučaju za mene je crta prijeđena, past će na pod uz riječi: "ne dozvoljavam da mi se itko unosi u facu, jel tebi jasno?" Neugodni ljudi nisu ludi, znaju što rade. Kad bi snosili posljedice za svoju neugodnost, držali bi svoje traume za sebe i psihijatra. Nažalost, prečesto se tolerira ono što ne bi smjelo. Ok, netko ima loš dan, ima ga. Prođe jednom, dvaput, al treći put ga pitaš koji mu je i zatražiš da prestane. Ako to nije u stanju, e jebiga, il' se makneš ili ako se ne možeš maknuti, jasno daš do znanja da i ti imaš pravo ne trpjeti sranja, bez obzira kakvo opravdanje ti se prodavalo.

Autor: ciril_stipsa   |   22.09.2021. u 17:42   |   opcije


Da se razumijemo, zadnji put mi se opisano unošenje u facu dogodilo još u osnovnoj školi, osmi razred, ali taj školski nasilnik poslije toga me više nije ni pogledao. Inače, dečko je bio iz problematične obitelji. Ok, dobar razlog, ali to nije moja krivica, ali svakako je moja krivica tolerirati to jer nasilnika bi naučio da mu ne može nitko ništa. Wrong. To što su ljudi tolerantni ne znači da ti nitko ne može ništa. Može. A ti razmisli. Snaga neugodnih ljudi je uvijek bila u toleranciji tolerantnih.

Autor: ciril_stipsa   |   22.09.2021. u 17:48   |   opcije


Inače je obično dobro poznato tko je školski nasilnik, neugodni kolega i zločesti susjed. Kad god takav netko pita "znaš li tko sam ja", odgovor je zapravo poznat, to je čovjek uz kojeg se svi osjećaju loše. Ono što nije poznato je tko je onaj kojeg takav tlači. Ovisno o reakciji, ponekad postane: ovo-je-onaj-kojeg-ne-diram. Ljudski razgovor s takvima je često povod za još malo sranja jer krenu s izrugivanjima da si slabić, pederčina, i štošta drugo. Presjeći. To je u velikom broju slučajeva jedini način kako s takvim ljudima.

Autor: ciril_stipsa   |   22.09.2021. u 18:15   |   opcije


Ti susreti s fizičkim nasilnicima nisu tako česti. Naravno da treba reagirat u vlastitom interesu, što kratkoročnom što dugoročnom.

Autor: flyngpicket   |   23.09.2021. u 10:03   |   opcije


Dodaj komentar