San
U gradu nije važno ime u praznoj sobi, kaže priča i u sred ljeta, u sred zime ja vidim tužnoga mladića.
I sve što ima mladić skupi i stavi trgovcu na vagu da prstenje od zlata kupi i haljinu za svoju dragu.
Da, zlato želi, al’ ne haje za skromnu haljinu što joj daje i tužni mladić svako veče u novu krađu opet kreće.
Jer on je želi, on je ljubi i volio bi da je mazi. a zna da svoju ljubav gubi bez darova i ruku praznih.
I riješi sada, jos ove noći u zadnju krađu on će poći i u zoru se mladić vrati da strašnim novcem ljubav plati.
I donese joj dragi kamen u svijetu najveći od sviju u kom se kao jedan plamen sve vatre ovog svijeta kriju.
I vidje, žena ruke pruža i ljubi kamen kao muža i kao što njega nikad nije uz tijelo hladan kamen grije.
U strahu mladić oči sklopi te strašne slike neka odu on vidje lađu što se topi i svoju ljubav na tom brodu.
A kada opet nađe snage on digne vjeđe, žene nema i tada mjesto svoje drage on vidje mačku kako drijema.
Kroz prozor uđe svijetlost danja on pruža ruke k’o da sanja, sad opet žene nema, a vani studen, snijeg i zima.
28.12.2019. u 10:51 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar