Misli, maštanja i snovi

Evo jedna jezična dilema. Kako ti se čini rečenica:

“Znam voziti bicikl."?

Naime u slobodno vrijeme učim češki koji mi se ponekad čini kao arhaični hrvatski i povremeno se oduševim njihovim jezičnim rješenjima.

Tako Česi za tuđicu "bicikl" imaju izraz "kolo". Kod nas bi to bila "dvokolica. Bi je dva. Cikl je krug, kolo.

No, ovo je sporedno pitanje prihvaćanja tuđica u odnosu na svoje kovanice u ovoj mojoj dilemi od tri riječi.

Malo jači problem mi je druga riječ, glagol "voziti". U engleskom je na tom mjestu glagol "jahati" - "to ride". Pa vozi li se bicikl ili se jaši na njemu? Nisam razmišljao dok nisam vidio da Česi "jezde" na kolu. Dakle, jašu. I da, ima logike kad razmislim o samom činu širenja nogu i zabacivanja jedne preko sica ili sedla na drugu stranu. Tako da umjesto "voziti bicikl" bilo bi ispravnije "jahati dvokolicu".

Ovo do sad je bilo veselo razigravanje i zagrijavanje dok ne dođemo do treće riječi u rečenici:
"znanje".
Što je "znanje"? Ono što stekneš učenjem. Za to služe knjige, učitelji, naočale... Možeš li naučiti "jahati dvokolicu" iz knjiga? Teško. Zašto? Zato jer se ovdje ne radi o znanju! Ovdje se radi o vještini! Vještina se ne uči, ona se vježba. Bicikl ne učiš voziti nego vježbaš "jahati". I kad savladaš tu vještinu, nisi ništa naučio već se izvještio. Dakle poanta je da je u hrvatskom jeziku glagol "učiti" potisnuo glagol "izvještiti". Moje prosvjetljenje je opet došlo iz Češkog gdje koriste imenicu "umijeće" odnosno njen glagoljski oblik "umijeti", pa onda to zvuči otprilike kao: "Umijem jahati dvokolicu."

Dakle:
"umijeće" odnosno "vještina" umjesto "znanja",
"jahanje" umjesto "vožnje",
"dvokolica" umjesto "bicikla".

To je dakle razlika između hrvatskog i češkog jezika. Koliko god da volim svoj jezik, dođe mi ponekad da zastanem i da se zamislim koliko si smanjujemo fond riječi i koliko si osiromašujemo buduće generacije.

U ovom primjeru me najviše boli da smo u procesu izumiranja ove dvije prekrasne imenice "vještina" i "umijeće". Zamjenjuje ih potpuno neadekvatno "znanje".

Umijem igrati nogomet.
Umijem plivati.
Umijem pjevati.
Umijem risati.
Umijem variti.
Umijem kovati.
Umijem hodati.

Kako to već sada smiješno zvuči!
No moj pokojni djed je u Lici tako govorio!

Dakle, u modernoj Hrvatskoj forsira se znanje na uštrp vještine i umijeća.

Teško bi riječ dvokolica mogla zamijeniti riječ bicikl.
Dvokolica je imenica koja označava jedno drugo prijevozno sredstvo, konjska zaprega ga vuče, a može i čovjek(rikša, npr.), koji dvokolicu može i gurati.
A osnovna razlika između bicikla i dvokolice se krije u osovinama.
Dvokolici su kotači na jednoj osovini, a biciklu su kotači smješteni tako da se svaki okreće na zasebnim osovinama.

Točno Ilija!
Ali ja niti nisam imao namjeru izmišljati hrvatski prijevod za bicikl. Samo sam ga doslovno preveo.
BI = dva / CIKL = krug, kotač, kolo
BI / CIKL = dva / kola (kotača) = dvokolo = dvokolica.
Češka riječ za bicikl je KOLO, što je manjkavo jer mu fali 2. To bi u prijevodu sa češkog bilo MONOCIKL, a ne bicikl. Hrvatski naziv za bicikl bi u stvari bio KOTUR, otkud i naziv Koturaške ulice u Zagrebu, ali mu i dalje fali dvojka.

Na primjer našim kolima ništa ne fali. Sama riječ "kola" je u množini = kotači, svejedno radi li se o dvokolici ili zaprežnim kolima.

Isto je kao i FRIŽIDER. To bi doslovno prevedeno bilo "zamrzivač" (freezer) , a misli se na "hladnjak" (cooler).

A ostava za bicikle bi se mogla nazvati kolodvor :-)

čuo sam kao klinac za rijetkih boravaka kod bake i djeda na selu da je za bicikl uobičajen izraz bio kotač. Poslije se to izgubilo.

po mojem materinjem je = beciklin

Nije neobično da se za nešto što je proizvedeno u drugoj državi prihvati orginalan naziv izli izvedenica, pa nema potrebe tražiti hrvatski naziv za beciklin, kad se zna da je beciklin.

Dugo hodam zemljom, moja baka s kojom sam bila bliska još je duže hodala zemljom, ali u mojem kraju se nikad nije koristila "vještina" ili "umijeće", nego se znalo ili se nije znalo. Ili si nafčil pa znaš ili nisi nafčin pa ne znaš.

Fond riječi se smanjuje jer se sve više koriste mobiteli i tableti u osobnoj i poslovnoj komunikaciji, a oni ne podrazumijevanju tipkanje složenih rečenica i klasičnog poslovnog (i privatnog) dopisivanja, nego krnje rečenice i informacije.
A i vremena za razgovor sve manje..
I sve manje ljudi čitaju..