Priče

...slušam daljinom stare stvari i koferom dragih uspomena putujem staklenikom tuge s kartom u jednom smjeru poderanom vremenom trulim...
...i uzalud pružam ruke dragim likovima u prolazu jer moj put stanice nema a vozač život nijem ne čuje bol putnika i tuga tišinom ostaje okovana željom netaknutom...
...a ruke izderane zidom teškog stakla krv suzom ispiru proklinjući nemoć tijela da dušom ispuni put u jutro jer noć je tamom preduboka...
... prepuštam se paklenoj tišini samoće i bez riječi vičem da volim a ne mogu stati jer moje staklo nema izlaza i samo tugom klečim u besmislenoj molitvi...
...a ti ne krivi me što samo prolazim jer netko davno dao mi je krivu kartu za put u vremenu i samo kapi ljubavi ostavljam da znaš...
...da sam jednom bio...

Shankmen