calida

bio je jedan pogled ..nisu bile potrebne riječi .. moja ruka na tvom dlanu ... vrijeme je teklo prebrzo , da bi ispunilo nedostajanje ...tebe ..meni ...mene ...tebi ...jurili smo jedno drugom , za jednu veliku i neprocjenjivu minutu .. namjerno si pričao bezvezne stvari , samo da bi čuo moj smijeh ... rekao si da imam najljepši osmijeh na svijetu ... pisao si mi ljubavne stihove ...govorio da sam tvoje i sunce i mjesec i sve zvijezde na nebu ... bila sam tvoja ljube ...a ti ljubav moja ... gorio je ogroman krijes naše ljubavi ... mislila sam ...izgorjet neće nikada .. nizali su se dani ...mjeseci ...godine .. i bio je dan ...prelijep dan , pun sunca i topline ... udisala sam slatkasti miris proljeća ... oči sam pojila svim duginim bojama ...bosonoga sam upijala zemlju ...svemir ... a u grudima mi je sijevnula munja ... i to je bilo to ... kao i prvog dana ... ispružio si ruku .. i molio me pogledom da stavim ruku ..gdje je pripadala uvijek ... bio je to zadnji pogled ... i nisu bile potrebne riječi ...

“Voditi ljubav sa ženom i spavati sa ženom su dva odvojena osjećanja, ono prvo je požuda, ovo drugo je ljubav.” Milan Kundera

calida .... nižeš lapidarno riječi...a oslikavaš širokim zamasima i velikim kistom )))...

uživam u tonovima...kad bih postavila pitanja, a ne postavljam ih...bila bi o toj o munji......munjevitoj..spoznaji? razotkrivanju? samouvidu? nevolji? strahu?... jer ta riječ..na kraju..iskrala se iz odaja tvoga bića....kuca muklo o vrata svih nas... zadnji pogled
lijepo, lijepo... tužno...

Neću im reći da li si mi samo
poznanik bio, ili prijatelj drag;
ni kakav je, ni da li je
u našim snovima i žudima
dana ovih ostao trag.

Neću im reći da li iz osame,
žeđi, umora, ni da li je ikada
ma koje od nas drugo voljelo;
niti srce naše da li nas je radi nas
ili radi drugih kadgod boljelo.

Neću im reći kakav je sklad
oči naše često spajao u sazviježđa žedno;
ni da li sam ja ili si ti bio rad
da tako bude –
ili nam je bilo svejedno.

Neću im reći da li je život
ili od smrti strah
spajao naše ruke;
ni da li zvuke smijeha voljeli smo više
od šuma suza.

Neću im reći ni jedan slog jedini,
što je moglo, ni da li je moglo nešto,
da uplete i sjedini
duše naše kroz čitav vijek;
ni da li je otrov ili lijek
ovo što je došlo
onome što je bilo.

Nikome neću reći kakva se zbog tebe pjesma događa
u meni vječito:
da li opija toplo
kao šume naše s proljeća;
ili tiha i tužna šuti u meni rječito.
O, nikome neću reći
da li se radosna ili bolna
pjesma događa u meni.

Ja više volim da prešućene
odemo ona i ja
tamo gdje istom svjetlošću sja
i zora i noć i dan;
tamo gde su podjednako tople
i sreća i bol živa;
tamo gdje je od istog vječnog tkiva
i čovjek i njegov san.

D.M.

Veze su kao staklo.
Ako je bila razbijena,
ponekad je bolje ostaviti je razbijenu
nego se ozlijediti
dok je pokušavate ponovo sastaviti.

SuperHeidi ....draga Heidi sretna sam ako ti se dopalo ovo što sam napisala ...hvala ti ...:)))

"Onaj tko je slab mora umjeti biti jak i otići ako je onaj jak odveć slab da bi mogao povrijediti slaboga."
Nepodnošljiva lakoća postojanja, Kundera

wasyxde ...dragi Wasy ...hvala ti kao i uvijek ... cijenim što se uvijek potrudiš poslati mi pjesmu ...za koju znaš da će me taknuti u dušu ... a što se tiče ljepljenja ... ne znam iz vlastitog iskustva ...ali iz slušanja drugih ... možeš pokušati popraviti , ali nikada više neće biti kao prije ...forma će biti tu ...ali i pukotine :)))

Calida, lijepo ..kao i obicno ..mnogo rijeci stane u jedan pogled, znam :)

una_sw .. da ..hvala ti :)))