Pisi brisi

Nedostaje mi ono sto smo mogli biti.
Da li smo mogli? Nemam odgovor na to pitanje.
Uvijek si sutio, nikada mi nisi rekao da me volis.
Nikad nisi nista obecavao. A opet, vjerujem da nas je ljubav spojila.
A mozda sam sve sanjala, jer ujutro kada bi pruzala ruke - nikad nisi
bio tu.


Tako si mi malo pruzio, namjerno. Ali zena sam, uvijek cu traziti vise.
A cini se tako malo, poljubac na rastanku, tvoja ruka na mome boku,
koja slatka rijec i poklon za Valentinovo. Uzimanje telefona u ruke, tvoj poziv,
jer mi zelis cuti glas. Dugi zagrljaji, moja glava na tvojim prsima dok gledamo
reprizu nekog filma. Tako malo, a izgleda da je i to bilo previse.


Previse emotivna, previse zahtjevna - a to nikad nisam bila. Samo covjeku
koji bjezi od sebe i svojih emocija, i to je bilo previse. Smetale su te moje suze,
smetalo te sto te volim. Izgleda da sam samo ja voljela.
A opet, nedostaje mi ono sta smo mogli biti, da je bilo malo vise hrabrosti.