;)

Neznam sto da ti kazem...
Izgleda da cu poci, nemogu vise ovako ,izludila sam, vec u glavi cujem glasove,,,,
Uglavnom dobro sam, ali ne dugo, ovo me izludilo, cekala sam predugo da mi se javis, a nisam smjela, vec nakon kasnjenja tvoga trebala sam sjesti na prvo prazno mjesto i doci k tebi.Kriva sam .Priznajem.Izvini. Razumi da je i meni tesko. Tlak mi je bio u to vrijeme preko 180, i ja sam samo covijek koji se umori od trcenja i treba na moment predah....Moj predah se je oduzio znam, sto zbog situacije u svijetu, sto zbog mojega straha, sto zbog nesigurnosti u sebe samu.
Krcem polako. Ako bog dan, iduci tjedan cu poput parne lokomotive, polako da krenem, znam da nestrpljivo cekas. Odlucila sam, uzimam zadnji komadic snage sto je jos imam u meni i koja je bila za rezervu i krecem. Drhtavim korakom, ali krecem. Nekako me i strah od ponovog kretanja, od opustanja tereta i bacanja svega sto nosim na sebi vec godinama. A sto ako pobacam sve, ostanem bez icega, dodjem tebe, a tebe nema. Sto onda?

Očajna, nepismena i očajnonepismena!

To...
Da se krene...

Teška odluka.

Nikada nećeš saznati "što"ako ne kreneš.Puno smo mi jači nego što mislimo....samo kreni!