Laprdarij

Kažu da ti se ponavljaju situacije u životu toliko dugo dok ih ne odradiš.

Imala sam 5 godina kad je tata otišao od kuće u gastarbajt. Samo je šmugnuo i meni nije bilo jasno gdje je i zašto se nije oprostio sa mnom, zašto mi nije objasnio kamo je otišao. A valjda mu je tako bilo lakše. Onda bi dolazio na tjedan dva, i ja sam bila presretna unaprijed, ali kad je stvarno došao napravila bih scenu jer mi je bilo preteško misliti da će opet otići, i ta misao mi je pokvarila cijeli njegov boravak doma. Bila sam nemoguća. A zato jer mi je bilo prebolno to rastajanje, opet i opet. Ivančica je nešto slično danas opisivala. Ja sam svoju ranjivost zamotala u bijes, cendravost..

Prije par dana ponavlja mi se situacija, samo sad sam ja roditelj, a dijete dolazi - odlazi. Kad je najavila da dolazi bila sam prevesela, a kako se je bližio taj dan opet sam se osjećala kao dijete koje dočekuje tatu i već mu je muka jer zna da će uskoro opet otići. No, sad s toliko godina svjesnije upravljam emocijama, iako me hiti, pa se trudim biti skroz u sada, i uživati dok je dijete pokraj mene, i veseliti se kad odlazi jer odlazi tamo gdje joj je lijepo.. Ali da je lako, nije.. Osjetim opet to čupanje, osjećam se na aerodromu kao malo bespomoćno dijete dok mašem.. i opet, i opet.. a neka, mora se odraditi, mora se valjda kopati po rani do besmisla..

Ne moram ni reći da je isto bilo s muškima. Ako mi se je neki ono fakat svidio, ja napravim scenu prije ili kasnije, bolje da ja to prekinem nego da on ode.. jebiga.. i tako lijepe stvari u kojima bih mogla uživati prijeđu u suprotnost, lakše je biti u mlakoj vodici nego na olujnom moru - tako ja to vidim. A to je samo meni olujno more, drugima je vjeorjatno bonaca i dosada

Uffff...dajte najte.....to su trenuci koji me užasno bole i godinama to krijem od sina...sada i od njih šestero...mada mislim da od sina ne mogu bas ništa kriti jer me poznaje bolje od ikoga.No ..kako kažeš.....rodili smo ih da jednoga dana odu...da budu sretni i ja sam sretna da je to bas tako i ispalo.No..ne boli ništa manje jer ..praznina mi ostaje tako velika..prevelika.:-(((

Arapo :) Vjerojatno te ipak ispunjava što je on dobro i sretan, nije to baš ona grozna praznina.. barem ja to tako gledam i samoj sebi objašnjavam :)

Ma.....Coco..da sam ja onaj dio života popunila koji sam trebala..ne bi toliku prazninu osjećala-Moj sin i njegova obitelj sa time nema ju veze ali..znam da to vide i da im nije drago što sam toliko sama.Naravno da sam presretna da su svi dobro i sretno:-)))

Iz nekog višeg razloga došle su te praznine. Pa si mislim, treba prigrliti te praznine, jer te praznine su zapravo sloboda, koja nije za svakoga. Mi smo slobodni ljudi, i to smo izabrali na ovaj ili onaj način.

Sloboda "ne polaganja računa", sloboda u kojoj nisi i ne možeš biti ranjen od nekog tko švrlja sa strane, ili je samo bezobrazan, nasilan..

Definicija slobode...
I imaš il' nemaš..

Ja se mislim da sam slobodan...
Bla bla..
Dođu djeca-sluga pokorni....

Koko, strastveni ljudi pojačano doživljavaju svijet oko sebe, u sebi da ne govorim. To znamo. Zeznuto je što njihova priroda traži ideal i s ničim manjim se ne zadovoljava, a ideal je mirno more i sigurna plovidba. Za žene je to svakako mudar kapetan :)

Mala strastveni ljudi nevole bas da je bonaca, mora bit neverina da bi bila strast, bonaca je dosada

Ovisi Jarče u vezi čega smo strastveni. A to ćeš dopustiti da ostane individualna stvar.