moje pjesme...

Utihnula zvona crkve.
U tišini izlazim
još mi ostale ruke sklopljene...
Navika?
Moguće...
Misli jure poput vlakova,
a noge same odvode moje tijelo...
izmoreno tijelo...
daleko odavde.
Kao da ne pripadam ovdje...
Kao da negdje daleko postoji nešto...
nešto što mi pripada.
I potrčim brže.
Ljudi me dozivaju
ali ja se ne osvrćem.
Trčim koliko me noge nose
ne zastajkujem.
I gorko zaplačem.
U daljini šum mora...
jauci boli...
miris tvog tijela izvučena iz mora...
Boli…
Boli sjećanje...
neizmjerno boli...
ali znaj ljubavi...
da još živiš u meni.

Zbogom...po deveti puta….