cruel time
Trag prašine ostavlja noć za sobom,
Podsjećajući da došao je kraj još jednoj projekciji
Crnobijele stvarnosti svim bojama presvučenih snova.
Znamo da je najbolje obaviti sve u tišini i stoički podnijeti kapljice krvi
Prerezanog vrata Istine.
Znamo kako i načine držimo čvrsto zauzdane ledom.
Glasovi, tvoji moji…pretvaraju se u staklo, pretvaraju se u ogledalo,
Pretvaraju se u naše odraze.
Nepomično promatramo sebe kako prolazimo, dolazimo, lebdimo, odlazimo, čekamo,
Nekad sa osmijehom, nekad nijemo trpeći šibu neke nakaradne igre po zaigranom i
Vrućem mesu isprepletenih tijela.
Da, čvrsto smo zaslužili život u ovom vremenu.
Što ostavljamo za sutra?
Možda samo skamenjene uspomene i staze popločane istima između
Nadgrobnih spomenika anđela lažno palih za Ljubav?
I onda shvatiš da su to pijuni koji se moraju žrtvovati
U ime iluzije, samo daleko obećavajuće čiji opojni miris
Istinskog izazova povremeno osjetimo,
Živeći tada mučeništvom voljenja.
Shvatiš onog trenutka, kad prijeđeš granicu,
Nehajno i nenadano, za koju nisi ni svjestan da postoji.
I onda uredno servirano primamo na znanje
Da svijest je zapravo elastična.
Promatram stvarnost, ovaj put pod drugačijim
nagibom svjetlosti , tako iskrivljenu,
očekivanu, poznatu.
Vrijeme je…da vodimo ljubav sa pogledom na
Prave pokrete svjetla i tame prošaranoj udarcima
Onog što trebala bi se zvati sudbina,
Na našim željnim i gladnim tijelima.
Davno su se neke daleke zore
Obećavajuće smiješile.
Živimo i živjet ćemo u sumraku limba nadolazeće noći.
Ne tražeći ovaj put stanje naizgled poremećene svijesti
U samodestruktivnoj želji da se dosegne ono nešto nepoznato.
A to je tu, u eteru, u nekoj naoko slučajnoj igri svjetlosti
Ugledaš obrise nekih davnih vremena
Rasutih u nedogled očekivanja spoznaje ograničenosti postojanja.
Vrijeme je zapravo teško breme
Hrani se našom sviješću ostavljajući nam zauzvrat umor.
26.03.2012. u 21:16 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar