Ručkić krčkić

Neki dan se sretoh s dragom mi ženom koju dugo nisam vidjela: bar dvije godine, jer toliko je prošlo otkad puštam sjedine. Začudi se ona, pa kako, pa zašto...? Neka opća životna raskomoćenost, kratko odgovorih. Ali, nije samo to:

Čini mi se da sam se oduvijek previše trudila oko drugih ljudi. I sad mi je (već nekoliko godina mi je) dosta. Neću više! Nek se nose s mojim sjedinama, mojom jezičinom, mojim uvidima i njihovim (ne)točnostima, mojim ritmovima, mojim temama, mojom dosadom za druge teme... Nek se nose! Jer (me) više nisu zaslužili!

I je, znam, imam ja pravo ovako misliti, ali čak i ja znam da nisam (sasvim) u pravu: ključna riječ je "previše". To oduvijek znamo i ja, i svi ti drugi ljudi. I ja znam da oni to znaju, zato jer me svako toliko nagrade, nekom neočekivanom pažnjom, sitnim darčićem... I onda skužim, aha, valjda su od mene dobili više (ili bolje) nego što su očekivali, pa bi sad uzvratili; zahvalili. Lijepo je to. Budem zahvalna.

I srdita istovremeno, jer ja bih nešto drugo! I zakaj sam uopće dala previše nekome tko (kajaznam, svašta može uslijediti)...? Nije baš da živim u obilju, a pri tome ne mislim (prvenstveno na) materijalno, nemam ja previše ni energije, ni znanja, ni vremena, pa ni emocija, moj asortiman je već odavna meni samoj kristalno jasan u svojim ograničenostima, i zakaj ja sada dajem, darivam, guram ponekad, nešto čega u njemu nema ili se teško nabavlja? Tko mi je kriv za to?

Ovaj zapis neće odgovoriti na ovo pitanje. Samo ga bilježi. Kao i osjećaj da je teško živjeti u dozama i svaki put točno odmjeravati, ovoliko te ide, ali ne više, niti manje od toga, eeee, to je prava mjera. Gdje, uostalom, stoji da jednu pticu ne bi smjelo loviti 12 tigrova (ako sam točno izbrojala) nego najviše, ajmo bit izdašni, dva?

Mislim da ovaj problem i počinje i završava u meni: moje potrebe su goleme, a isto tolike su i iluzije. Nažalost, nisam dovoljno ograničena da bih ih održavala, te iluzije, naime. I zato sam vječno razočarana. Pratim sad seriju "Counterpart" (ne baš sasvim točno prevedenu "Dvojnik") na HBO-u: premisa je da postoji paralelni svijet, neki svijet koji je bio naš, ali je prije 30-ak godina počelo razdvajanje i sad svaki postaje sve autonomniji. A postoji i prolaz iz jednog svijeta u drugi. I tu neki prijeđu, i upoznaju onog drugog sebe, i one druge svoje, i skuže ono što u vlastitom svijetu nikad ne bi mogli, sve te razlike, ponekad sasvim neprimjetne, zbog navike, zbog povjerenja, zbog uronjenosti u taj svoj svijet. I onda jedan lik kaže:

"Ako nekoga voliš, moraš voljeti i iluziju. Drugačije ne ide."

Hm.

Ma...ne moraju sva pitanja ni imati odgovore. Ja mislim da vi, koji općenito imate kristalniji uvid i jasnoću stvarnosti, realiteta...i sposobnost predviđanja par koraka unaprijed (što svojih, što tuđih) ... najbolju moguću poziciju koju možete zauzeti je..mentorstvo. Pod uvjetom da vas to zaista veseli..i ugodno vam je. Posebne ionako neće prepoznati oni..prosječni :)