Sve i ništa

Netko je ovdje nedavno potegnuo pitanje zašto i zbog čega smo na blogu. Mislim da ne postoji neki univerzalni razlog primjenjiv podjednako na sve, a opet možda se sve svodi na trebanje nekoga/nešto/nečega. Trebanje pažnje, razgovora, smijeha, suza, interakcije. Istini za volju do prije možda koje tri godine nisam znao (ili nisam želio znati) zbog čega sam na blogu. Volio sam navratiti, boraviti tu katkada češće, katkada rjeđe, ali uglavnom sam prisutan i otprilike ne gubim kontakt s onim što se događa na blogu. A opet kada pogledam unazad ... kao da je nestalo radosti kod većine ljudi na blogu. Većina je osjetljiva, počesto se krivo interperetira napisano i isto kao u stvarnosti skupa s vremenom se u nepovrat bacaju riječi koje pokušavaju konstantno omalovažavati one koji su drugačiji, koji drugačije razmišljaju, one koji nisu većina. Ali opet, toga je uvijek svugdje bilo i osim ako se ne dogodi neko čudo i dalje će biti. Vesele me ovdje neki ljudi za koje nisam nikada mislio da će me njihov zapis razveseliti i da ću se istinski radovati zbog njihova napretka u pronalaženju vlastitog mira i sreće. Mišljenja sam da osviješten unutarnji mir svakog čovjeka (ne samo ovdje na blogu) je velika dobrobit za sam svijet bez obzira koliko se pojedinac u mnoštvu od sedam i nešto milijardi stanovnika ovog predivnog planeta činio mizeran i beznačajan. Sretan čovjek je zlata vrijedan pa čak i ako ga ne poznajemo i ako ga nikada nećemo upoznati.
A ja ... zašto sam ovdje?
Od kako znam za sebe oduvijek sam bio drugačiji. Onaj s drugačijim načinom razmišljanja, onaj koji iskače iz okvira, onaj koji se ne uklapa u propisane drutvene obrasce i norme ponašanja. Kada si dijete ne razumiješ baš to nešto, a oda stvaraš otpor prema onome što te guši, otpor prema onome što slušaš oko sebe, a znaš ( zapravo kao dijete ne znaš nego osjećaš) da to jednostavno nije istina, da su te riječi, ti propisani obrasci ponašanja čudovišta koja žele srušiti moje dječje svjetove u kojima nije bilo jala, ljubomore, ružnih riječi, ičega negativnog. Učili su me (i neki još uvijek pokušavaju) kako da budem koristan član društva, krotak, ponizan i kako to već ide e ne bi li zbog toga ostvario neke benefite (uglavnom materijalne prirode koje mi nemaju apsolutno nikakvo značenje). I da, bio sam dijete, nisam sve ni razumio što mi pokušavaju reći, objasniti. Čuo ih jesam, pamtio jesam, ali nisam shvaćao čemu bi to trebalo služiti ... samo sam svjedočio kako je iz dana u dan pritisak sve veći kako polako zacrnjuje one moje svjetove u meni. Jednom, nekada, nakon jednog događaja odlučio sam sačuvati to u sebi. Odlučio sam ne čuti.
Danas sam ono što nazivaju gluhom osobom. Koristim slušno pomagalo, ali za koju godinu više ni ono neće biti dostatno. Paralelno s tim gubim sposobnost razumijevanja onoga što čujem (nešto što se naziva evocirani slušni potencijali) a isto tako primjećujem da gubim sposobnost govora. Naravno sve medicinske pretrage koje su na raspolaganju sam obavio i one nisu pokazale nikakvu traumu koja bi mogla biti uzrokom oštećenja sluha - to je ono što sam maloprije spomenuo. Jednom, nekada poslije nečega valjda sam negdje duboko u sebi odlučio da ne želim čuti. Sada se ne znam vratiti na tu točku da se opet uključim. Jer više nego ikada želim čuti, slušati, smijati se i razgovarati. Želim unucima kao što sam i kćeri prije spavanja pričati priče čije su riječi samo izlazile kroz usta i zbog kojih je malena zaspala nasmijana. Želim opet čuti kišu kako lupa o stakla, i govor rijeke, šum lišća ... želim čuti život.
A do tada, dok tražim negdje duboko u sebi onu točku (vjerujem da ću je pronaći i nikada, ama baš nikada ne odustajem) ovdje sam. Slušam očima, prstima pretvaram slova u govor na ekranu, upuštam se u konverzacije. I bez obzira kakav blog bio (je li po mome ili nije po mome guštu, dolaziti ću. Ostaviti tu i tamo neki zapis, ponekad duhovitiji, ponekad manje duhovitiji, u komentarima malo izbockati druge blogere (ipak sam horoskop škorpion). Ovaj maleni kutak virtuale je u ovom trenutku za mene idealni nadomjestak onoga što ne čujem i ne razumijem u vanjskom svijetu. A i ne trebam ni razgovarati.
Idem sada malo prošetati,lijepa je večer ovdje. Ugodan vam ostatak večeri uz pjesmu po mom izboru:

Link

hehehe
:)))))

zbog dosade!

Da se uvjerim da moj život nije dosadniji od drugih.

Tu smo da nam prodje vrijeme

Pjesma je ko da sam ja birala

mišo kovač ?
nemrem to predurat.

pa kaj mu fali?

Znas sta, neznan ti ja nista, ali dok mrdas prstima pisi i dalje e

ovo kao da sam pisala ja ,,, jesi li ti mozda moj drugi ja :)
salim se
al , u svakoj sali pola istine

oisim za misu ..
jer to se zove uspijeh
svi pjevaju a , miso .. ko miso
zna on ..cuvat glasnice ;)

ko '....di ...?

Iskren tekst. Odmah sam ja vidjela da ima u tebi dubine :). Nije loše biti drukčiji, a i drukčiji pronađu drukčije s kojima se okruže i ne moraju biti nužno sami i još manje usamljeni.
Vjerujem da ćeš pronaći tu ishodišnu točku i ponovo čuti... život. Znam dva takva slučaja.

Ovo za sreću se slažem. Što se tiče razloga boravka na blogu, ja bih još dodala i želju da se izraziš. Nakupe se nekakve ideje i misli koje želiš podijeliti. Nađe se ovdje jako lijepih tekstova.

Zbog sličnih stvari sam ovdje ali me pomalo blog počeo opterećivati. Toliko bezveznih statusa, fotki, komentara...ako nemaš što reći i napisati šuti...ali ima nekolicina blogera koji moraju svaki dan nešto napisati...ili svakome nešto poklopiti...onda kreveljenja i izvrtanja riječi kao da piše neko dijete. Kome je to više smiješno. Meni nije. Ili sam ja promašila svrhu, smisao i bit ovog mjesta?

a neka te :)

jel cujes??!!

;)

bravo !

Želim opet čuti kišu kako lupa o stakla, i govor rijeke, šum lišća ... želim čuti život.

Ja ti od srca iskreno želim da ti se to ostvari , i žao mi :( Govor prirode je najljepši, najiskreniji i zato ti želim da ga čuješ što prije :))