memento vulgaris

Igrali smo se riječima.
Topili smo onaj prostor između redaka otrovima sumnje, posesivnosti ...
To je ljubav?
Da ti za vlastitu sreću treba netko drugi, da ti sreća ovisi o drugome?
Među požutjelim slikama iz prošlosti vrijeme na prašini istih ispisuje opomenu pred ovrhu.
Može li duša duši biti sreća? Kad tragamo za onom drugom idealnom polovicom, za čim tragamo?
Za olakšanjem što imamo pokriće za vlastite strahove, opravdanja i sumnje?
Da se lakše nosimo s sobom samima?
A možda jednostavno ona vlastita sreća u nama teško da može raditi bez toga, svojevrsnog osigurača.
Smatram da smo sretni točno onoliko koliko smo u stanju podnijeti, većina ljudi.
Ne previše da nas pretjerana euforija ne ubije, a opet ni premalo da istražujemo koliko je zapravo dubok bezdan depresije.
Opet, s vremena na vrijeme naletim na ljude koji su sami. I zrače srećom.
Jesu li shvatili da im za vlastitu sreću ne treba nitko osim njih samih? Da je ostala samo spontana želja srca za nadopunjavanjem te vlastite sreće u svojevrsnom fluidu koji su eksplozija mirisa, boja i zvukova onog iskonskog Početka Svega za koje vjerujem da je stvoreno upravo tom istom ljubavlju. S nekim tko može, a i ne mora nadoći. Jer praktički se ništa ne mijenja.
U središtu tromeđe prošlosti, sadašnjosti i budućnosti zapravo si jednako sretan. A to je već poprilično daleko od one priče o bezuvjetnom davanju i primanju.
Nadopunjavanje ne stvara osjećaj obveze. Sve i ništa je moguće.
I to više nije igra s sumnjama i strahovima.
A još manje nadjebavanje i počesto podjebavanje koje je postalo dio folklora.
U ovoj točci nema ega.
Kako god da okreneš obje strane izaći će jače.
I zahvalnije.

06.06.2017. u 2:14   |   Dodaj komentar

o hrvatski bože onih stvari ti to na prvoj kavi izvadiš iz đepa i pročitaš

Autor: roman10   |   06.06.2017. u 6:30   |   opcije


e blago tebi ja sam ti više zemljani tip pa pitam imaš lopatu

Autor: roman10   |   06.06.2017. u 6:39   |   opcije


štihaču

Autor: roman10   |   06.06.2017. u 7:09   |   opcije


Lijepo rečeno.
Ne znam... razmišljam.. možda griješimo u vječnoj potrazi za srećom. Možda to uopće nije poanta ni smisao. Možda je smisao ovoga života baš u iskustvima, ma kakva ona bila.
Nepovratno nas mijenja svaka osoba koja uđe u naš život, neka više neka manje.

Autor: Babilonske_baklje   |   06.06.2017. u 7:31   |   opcije


Babilonka,:)) (slazem se).

Autor: dovla53   |   06.06.2017. u 8:00   |   opcije


Drago mi da si se raspisaaaaaaaao...gušt te čitati i promišljati uz napisano :))

Autor: purpurna-nit   |   06.06.2017. u 16:56   |   opcije


Bok, book svima!
Ispričavam se zbog kasnog odgovaranja, ali bolje ikad nego nikad.
Pa, krenimo redom.

Autor: hrvatski_bog_sexa   |   08.06.2017. u 1:27   |   opcije


Gospodine romandesetka, ti ćeš druže moj na ignore. Ponesi i tu štihaću. Otkopavaj rupe i pobrojavaj kosti zločina komunističkog režima.
A to će te još jako dugo svrbiti, vjeruj mi.

Autor: hrvatski_bog_sexa   |   08.06.2017. u 1:29   |   opcije


B. Baklje, sve bi mogao biti smisao života. I potraga za srećom, i skupljanje iskustava, što god nam padne na pamet.
Moguće je i mislim da to ovisi isključivo o onome što bazično želimo, s onom prvom usađenom željom, koja je uvijek tu, ne ono što smo pokupili po putu.

Autor: hrvatski_bog_sexa   |   08.06.2017. u 1:32   |   opcije


Hvala purpurna.
:)

Autor: hrvatski_bog_sexa   |   08.06.2017. u 1:32   |   opcije


Dodaj komentar