Cvijet kraj izvora...je sjena duše

Sa moje kože su izbrisani svi tvoji otisci. Svi oni pogledi, koji su se lijepili za mene kad si me susretao negdje, u prolazu, iznenada ili bez veze. Provukla sam tanku sjenu kroz oči kao koprenu, kako ne bih vidjela to plavetnilo što me još uvijek zbunjuje kao u našim prvim danima. Konvencionalnost nam nikad nije bila jača strana, ali u ovakvim razdobljima je poput mekanog jastuka što  probada tkivo i kroz svjetla velegrada odnosi neko vrijeme u nepovrat. Ledeni požar se širi oko mene kao aura svaki puta kad mi iz prizemlja zazvone telefoni i najave tvoj dolazak. Uronjena u hrpu sjećanja prolazim kraj tebe i pucam poput stakla od loše vibracije. I reče mi on ove subote: «volim te najviše na svijetu». Sledilo se srce od iznenađenja, jer i ja njega volim. Bez obećanja u vječnost. Sada. Taj dan. Tu noć. Kao nepoznata slova iskustvo je napisalo svoju priču i ostavilo te u našem vremenu. U ovom vremenu – koje je sada samo moje vrijeme – netko mi šapće «volim te najviše na svijetu». Netko mi odmiče kosu i nježno govori «volim te». Napokon sam doživjela i njegovo «volim te». Nakon devet mjeseci rodilo se, oživjelo i zarotiralo moju genetsku šifru, izmislilo me kao novu osobu. To «volim te» odvuklo me od tebe, poput sante leda koju odgurnemo i pustimo je prema beskraju. Globus se i dalje vrti oko sebe, a mene je njegovo «volim te» obasjalo kao sunce Afriku. Ah, Davore, - volim te!

ova pjesma je u mojoj knjizi: JADRANKA VARGA - "SJENA DUŠE"; http://www.digitalne-knjige.com/varga.php, ISBN 978-953-7673-60-4 kod NSK, http://shadowofsoul.blog.hr

thanx, "posmatrac..." :) sreća je rijedak dar koji nam život daruje i stvarno je treba čuvati :)

Kao sto je rekla Bamba radujemo se tvojoj sreci....... :o))

just like that :) i čarolija se pokrenula :)

JES!-pokret rukom :)

Afrika! :) to je pravi san :)

Ah,Davore-volimo te i mi!:)Zato što voliš ovo maleno zelenooko ČUDO!:))

yes :), that's the way I like it :)

Ti si vatra u kojoj drhte prsti,
nož hladan i oštar u preponi mjeseca,
riječ koje nema, i smrt,
igra žalosna koju još nismo naučili.

Ne mislim više na očajnu travu,
ni krikove kamena užasnih poljubaca,
još jednom se plašim da ne zatvore vrata
tisućama konja koji se plaše sna.

Svi koji su zaboravljeni u mraku
traže svoje ruke u utrobi hijena
i samo jedan prekrasan pastir
naći će stado izgubljenih mravi.

Jedna žena plače u kutu.
Tko će staviti zemlju na njena usta?
Tko sklopiti oči opreznim školjkama
rukom od stakla, pijeska i cesera?