(16) Medijska agresija i infromacijski rat


“Govor mržnje” ili novi verbalni delikt
Što podvesti pod “govor mržnje” omiljeni pojam koji osim hrvatske ljevice rado rabe novinari determinizma, kojih nije mali broj u hrvatskim pisanima, ali i u elektronskim medijima. Lijepeći tu novosročenu etiketu isključivo neistomišljenicima, onima koji se usude nešto, pa i potiho, prozboriti o domoljublju, hrvatskoj opstojnosti, pristranosti svjetskih središta moći, vrjednotama ili nacionalnim interesima nastoje ih zastrašiti, ušutkati ili onemogućiti, kako njihov tzv. “govor mržnje” više ne bi kvario prelijepu sliku koju ti političari (izašli ispod “Sorosovog šinjela”) i njihovi medijski jurišnici o sebi njeguju.
Tako je 11. listopada 2001. u Vjesniku tadašnja potpredsjednica vlade Željka Antunović prigovorila da se nakon demokratskih promjena iz socijalističkog zakona izbacilo i ponešto što je u njima bilo dobro – zabrana poticanja na diskriminaciju i netoleranciju. Tko je to u komunizmu bio netolerantan i diskriminatorski nastrojen o tom potpredsjednica nije govorila. Ali je zato njezin partijski kolega predsjednik Vlade Ivica Račan, koji kritičko mišljenje stožera za obranu digniteta Domovinskog rata da – “vlast koja krši Ustav nije ni legitimna ni hrvatska, nego marionetska i izdajnička”, proglasio tipičnim “govorom mržnje”, pa sudi kako je “vrijeme da unutar institucija sistema otvorimo raspravu, možemo li prihvatiti takav odnos u političkom životu”. Ovakav stav najvišeg dužnosnika izvršne vlasti ubrzo je operacionaliziran u traženju načina kako pod izlikom zabrane “govora mržnje” onemogućiti pa čak u zatvor strpati političke protivnike.
Da se o tomu ozbiljno razmišljalo vidljivo je iz intervjua Stojana Obradovića (glavni urednik STINE) s Orhidejom Martinović. Na pitanje: “bi li bilo moguće podignuti krivične optužnice protiv ‘govora mržnje’ u medijima”?, njeni su odgovori bili: “u načelu da, ali bi to tražilo vrlo ozbiljan i temeljit pravni napor”, odnosno “možda možemo početi razmišljati da ga zabranimo na istim pretpostavkama i s istim kriterijima koje je Haaški sud koristio za uspostavu tzv. objektivne odgovornosti”. To nije ništa drugo nego potvrda da je namjera bila u slobodu govora intervenirati zakonskim paragrafima. No, tu je nastao problem, jer se nije moglo utvrditi tko je taj koji će određivati što je “govor mržnje”. Na tu dvojbu lucidno je odgovorio Ivan Jindra: “To je bar jasno! Partija se uvijek služi govorom ljubavi, a državotvornim je nacionalistima uvijek bio svojstven govor mržnje”.
Uporaba orvelijanske novogovorne fraze “govor mržnje”, planirana kao medijsko streljivo, koje se sustavno ispaljuje u hrvatski javni prostor, kako bi se stotinama tisuća ljudi, koji su najprije godinama pa i desetljećima čamili u komunističkoj ispiraonici ljudskog mozga, i koji se zatim nisu bojali goloruki ići na armijsko-miloševićevske tenkove. Ponovno, ali ovaj put od novokomponiranih demokrata nastoji im se začepiti usta i u slijedećih pedeset godina.
Zašto se, a poglavito od 2000. u hrvatskim medijima, između ostalog lijepljenjem etikete “govora mržnje” nastoji stvoriti crna (negativna) slika o ljudima i pojavama? Zbog službene ideologije, bio bi najkraći odgovor. Ako postoje pojedinci i skupine izopćenika koji su ocrnjeni, oklevetani i nevrijedni spomena onda medijski klevetnici i njihovi političko-financijski patronati postaju veličine, iako lažne. Takvo inverzno stanje vrijednosti (n-1) u kojem odabrani i podobni nisu samo odabrani i podobni, nego se od njihovoga imena stvara mit i paradigma veličine i nedodirljivosti.
Takvih imena od trećesiječanjske vlasti (2000.) u Hrvatskoj ima mnogo od Stipe Mesića do Ivice Račana ili od Vesne Pusić do Jadranke Kosor a onih ambrovsko premazanih i fukarovsko zaogrnutih popriličan je broj. Nasuprot njima stoji vojska nepodobnih s etiketom “govora mržnje”, koju su im u zadovoljenju svojeg egocentrizma, i u pozi “liberalnog” i “humanog” pregaoca prilijepili žutoliki pripadnici “meke sile”. Sva ta inverzija ima svoju svrhu stvarati izopačenu sliku društva u kojemu se ne cijeni samozatajni rad, ljudska i moralna kvaliteta, nego se verbalnim opsjenarstvom medijskih jurišnika promiču ljudi koji osim nekoliko nabubanih fraza, uz pomoć inozemnih instruktora determinizma, nemaju ništa što bi mogli pokazati kao vrijednost i(ili) djelo. Oni su naprosto ljudi bez djela. Ali zato znaju pametovati i mudrovati, davati recepte, osuđivati i prodavati liberalne laži kao svoje jedino djelo vjerujući da je to trajna vrijednost.
Liberalne se laži, umješno upakirani proizvod determinizma, dobro prodaju u tzv. tranzicijskim zemljama, koje su još uvijek natopljene demagogijom iz komunističkih vremena. Zapadna celofansko-celuloidna demokracija mnogo je suptilnija u ispiranju i smekšavanju mozgova, nego što je to bio istočni totalitarizam. Ugursuzi zapadnog “slobodnog tiska” otvoreno su priznali kako njima nije stalo do istine ni do čovjeka. Najveći je trik “slobodnih medija” u tome što oni virtualno mnijenje podmeću kao javno mnijenje, a proskribiranje protivnika kao što je lijepljenje etikete “govora mržnje” ispravni postupak u borbi protiv zla. Na temelju ove smišljene inverzije hrvatski determinizirani mediji preuzeli su kadijsku ulogu o tužbi i presudi. Na taj način, su uzurpirali pravo nadzora nad dobrim dijelom puka i time zauzeli poziciju za koju nisu legitimirani nikakvim demokratskim postupkom – izborima, na primjer – pa se može ustvrditi da to predstavlja “državni udar” na poseban način.
Svakojake kolumniste, komentatore, tzv. slobodne novinare i vazdazelena piskarala, koji narodu propovijedaju njima bliski svjetonazor, nitko nikada nije birao, niti su u sustavu trodiobe vlasti. Oni su iznad zakona, za njih zakon ne vrijedi, i on se ne odnosi na njih, a ako ih se i tuži, zašto valjanih razloga ima na pretek, onda novinarska cehovska udruga halabukom ih prikaže žrtvom “govora mržnje”. I kako bi to rekao Brešan mlađi, spirala nasilja, ali medijskog, nad domoljubima, braniteljima, zagovornicima kršćanskih (katoličkih) vrjednota, intelektualcima nacionalnih opredjeljenja se nastavlja.
Kako su se regrutirali mnogobrojni medijski borci protiv “govora mržnje”? Na dva načina: prvi, hrvatska državotvorna politika od nastanka države, zaokupljena obranom od agresije, što može biti opravdanje, ali i vidljivom popustljivošću, defenzivom i neshvaćanjem, što nikako ne može biti opravdanje, svojim se protivnicima uopće nije bavila, dok su ih ovi kako napisa Joško Čelan napadali kao ose ili, bolje, stršljenovi – izvana i iznutra, gdje su imali dobro organizirane prave pravcate obavještajne službe, koje su se negdje zvale Forum 21, a drugdje udruge malih dioničara. Odmah su izmislili djelotvorne propagandne slogane – “neovisno”, “profesionalno” novinarstvo, “javna televizija”.
Čitateljima su uspješno nametnuli i ključne teme – “pokradoše vas tajkuni” i “osramotiše vas Hercegovci pred Europom”. Radili su to politički vješto i profesionalno besprijekorno. Drugi način je taj, da su na ključna urednička mjesta tzv. državotvornih medija dolazili smušeni pjesnici, provincijski novinari autsajderi, karijeristi bez ikakve “političke vjere” ili čak izravni politički protivnici, koje se onda navrat-nanos smjenjivalo i tješilo luksuznim “audijima” i dopisničkim mjestima u New Yorku. Na drugoj strani uz obilnu pomoć svojih planetarnih poslodavaca, tipa Soros, rojili su se i jačali sve radikalniji dnevnici (Jutarnji list, Novi list,) i tjednici (Nacional, Globus, Feral Tribune) te televizijske emisije (Latinica, Nedjeljom u 2, i razni talk showovi). Hrvatska je tako bila zemlja koja već od samog svog nastajanja u sebi nosa jednu podzemnu, podmuklu rušilačku snagu, koja joj je strasno i(ili) zlurado radila o glavi.
(nastavlja se...)

12.05.2009. u 10:48   |   Prijavi nepoćudni blog   |   Dodaj komentar

Jel' ima neko ko čita Vjesnik? Il' gleda televiziju? Samo duh.

Autor: cimic   |   12.05.2009. u 10:52   |   opcije


Dodaj komentar