(15/b) Medijska agresija i informacijski rat


Djelovanje Sorosove fondacije “Otvoreno društvo” (2)
Kada je u pitanju naobrazba i kultura, područja na koje je stalno usmjerena strjelica Sorosovog destruktivnog djelovanja onda se čini nužnim naznačiti koja je to ključna metoda djelovanja budimpeštanskog Srednjeeuropskog Sveučilišta. Ona je nedvojbeno sadržana u jednom povjerljivom izvješću Sveučilišta u kojem stoji: “... Jedna od ključnih metoda zaposlenih u CEU vrlo je jednostavna – kako god iskriviti povijest ideja – izravno lažući, pogrješnim zaključkom ili pogriješiti ispuštanjem ili kombinacijom svega što je prethodno spomenuto, a vodi k rezultatu koji podsjeća na metode cenzora novinskih članaka u knjizi Georgea Orwella ‘1984’ kada značajne pojave i teme tajanstveno nestaju iz povijesnog pamćenja...”
Kako piše prof. dr. Miroslav Tuđman znanje o povijesnim događajima nije moguće bez pamćenja. Pamćenje je najvažniji element pomoću kojeg se oblikuje naše znanje o sadašnjosti i prošlosti kada su stvari postale drukčije. Pamćenje je iskustvo o vremenskom slijedu; pamćenje je svijest o promjeni u vremenu, i o tome da svaka promjena implicira kontinuitet nečega. Dakle, učenjem na “Sorosovom Sveučilištu” studenti stječu vještinu kako ostati bez iskustva, preskočiti promjenu i odreći se kontinuiteta. I ovdje kao u determiniranom kaosu kriterij uspješnosti je nadziranje i upravljanje pamćenjem, koje određuje krug odabranih ili središnji stožer. Nadziranjem pamćenja štite se upravitelji krize i njihovi operatori nereda od odgovornosti za proizvodnju duhovnog nasilja i(ili) destrukcionizma. Zato je Soros kao žestoki pobornik destrukcionizma studij sociologije u Varšavi pretvorio u žarište zbližavanja destrukcionista, čitaj determinista. Sorosov destrukcionizam prema Zvonimiru Kuharu proističe iz njegovog prijateljstva s Amitaiem Etzionijem, koji je u kasnim šezdesetim 20. stoljeća bio jedna od presudnih osoba u raznim “Tavistock mrežama”.
Destrukcionizam, kao podsustav determinizma, prema planskom hodu na dugi rok trebao bi slomiti suverenu naciju-državu i zamijeniti je kulturom “samoizražavanja”, iracionalnimm “individualizmom” te sustavnim analizama zamišljene politike svjetskog federalizma. I ovdje se bez ikakve dvojbe može iščitati da stalno papagajsko Mesićevo ponavljanje individualizacije krivnje, dolazi iz ove škole mišljenja ali on, unatoč ponavljanjima, nije svjestan njezinog značenja. Međutim, onaj tko je njemu sugerirao da tako postupa dobro zna da je “individualizam zločina” posredno optuživanje države i (ili) naroda jer je ona(on) izvor terora koja je pojedinca “prisilila” na izvršenje takvog čina. Ako se krivnja individualizira, kako to uporno ponavlja Mesić, ona je to stvar pojedinca, i tada pojedinac ne snosi krivnju, nego krivnja ostaje na državi. Samo nekoliko, pomno odabranih, pravomoćnih presuda na temelju “individualne krivnje” u konačnici vodi prema tome da cijela država i cijeli narod budu osuđeni.
Ovdje determinizirani postulat inverzije (n-1) itekako vrijedi, naime, “individualnom krivnjom” s pojedincem, koji je izmanipuliran (obmanut) od političkog vodstva, čitaj države, skida se odgovornost bez obzira što je on formalno osuđen. Konačan zaključak “individualizacije krivnje za ratni zločin” prema destrukcionističkom tumačenju je – ako ne bude države i njezinih nacionalnih interesa neće biti ni ratnog zločina.
Sva suđenja u Haagu su u funkciji toga – dokazati da zločin nastaje samo ako država posegne za zaštitom svojih nacionalnih interesa, pa i u slučaju ako je izložena agresiji. Zato je formulacija u svim optužnicama protiv hrvatskih generala ista – “udruženi zločinački pothvat”. Individualizacija krivnje služi između ostalog i zato da se “pokaže” i “dokaže” kako iza “zločinačkog pothvata” stoje primitivci kao izvršitelji, a naredbodavac je neki ili nekakvi “genijalni vođa” ili političko vodstvo. Takav zaključak naprosto proizlazi iz pojmovnog određenja “zločinačke organizacije” – čini je skupina primitivaca koju vodi ili njome upravlja inteligentni vođa.
Komunikacije, prava čovjeka, dobrotvorne akcije ovjeka, i javni mediji – su najvažniji Sorosovi komunikacijski kanali djelovanja za područje europskog Jugoistoka. Bez novca to ne ide. Zato je u jugoistočnim zemljama Europe Soros u periodu intenzivnog nastupanja (formiranja mreže) od 1993. do 1998. potrošio više od milijardu dolara. Pored novca tu su i povjerljivi ljudi, pa radijski dio koordinira Saša Vučinić, bivši urednik beogradskog Radija B-92 a tiskane medije vodi Stuart Auerbach iz Washington Posta. Suosnivač Fondacije Soros za bivšu Jugoslaviju je nekadašnje Savezno izvršno vijeće SFR Jugoslaviju – mandat Ante Markovića. 
Zaklada Otvoreno društvo registrirana je u Hrvatskoj 5. ožujka 1993. Deklarativno djelovanje Sorosove zaklade je promicanje ideje o civilnom društvu. To je samo njezina vanjska forma. Iza krinke brige za ljudska prava, krije se i odvija stvarna (prava) aktivnost Zaklade, koja je usmjerena na promjenu političkog i gospodarskog ustroja suverenih država. U slučaju Hrvatske, kako se to naznačuje u analizi “Specijalni rat protiv Hrvatske od 1987. do 1997.”, Otvoreno društvo ima jasan cilj: promjenu vlasničke i upravljačke strukture i kulturnog ozračja, posredstvom financijskih donacija, kao i donacija u tehničkoj i računalnoj opremi. O djelokrugu Sorosovih aktivnosti u Hrvatskoj najbolje se iščitava po tome tko koristi i komu se daje financijska potpora , ali isto tako može se ta aktivnost prosuđivati na temelju njegovih izjava ili izjava njegovih plaćenika.
Posao djelatnika različitih agencija i medija nije samo ispitivanje javnog mnijenja u predizborno vrijeme, već da opsežnim istraživanjima dođu do motivacijske slike nekog naroda. A kada motivacijska slika naroda u jednoj državi bude potpuno jasna, tek se onda određuju i ciljevi specijalnog djelovanja. Zato je izuzetno važno prisjeti se objavljenih rezultata agencije Untied States Information Agency (USIA) prema kojima su Hrvati u drugoj polovici devedesetih godina prošlog stoljeća najviše povjerenja imali u Katoličku Crkvu i Hrvatsku vojsku. Jedan drugi rezultat ove agencija, onaj o predizbornom istraživanju (1997.), pokazao je da 81 posto stanovništva podržava predsjednika dr. Franju Tuđmana.
Kako je prema objavljenim, i neobjavljenim, podacima jasno da su hrvatski ljudi najosjetljiviji na pojave nepravde, nepoštenja, krađe, prisvajanja, a s druge strane najviše povjerenja iskazivali su Katoličkoj crkvi, Hrvatskoj vojsci i prvom Predsjedniku, logično je da su ciljevi specijalnog rat bili podešeni prema tim rezultatima. Zato su odmah nakon pobjede u Domovinskom ratu i hrvatski Predsjednik i Hrvatska vojska postali predmetom većine operacija specijalnog rata koje su se vodile preko medija i nevladinih udruga u dvije faze.
U prvoj fazi cilj je bio kompromitiranje Predsjednika države i Vrhovnog zapovjednika i drugih državnih i vojnih dužnosnika, tako da se potenciraju sumnjičenja u najširoj skali važnosti. Druga, uvjetno nazvana “objediniteljska” faza, imala je cilj uvezivanja parcijalnih nezadovoljstva, neovisno o motivacijskoj osnovici, pod međunarodnim pokroviteljstvom preko udruga za zaštitu ljudskih prava i na kraju insceniranje glavnog pokretačkog događaja čiji je rezultat nespremnost naroda na žrtvu. U hrvatskom narodu ova paradigma nespremnosti za žrtvu iskazuje se u ravnodušnosti prema rasprodaji hrvatskog bitka, ali i ponovnim izborom Stipe Mesića za predsjednika države unatoč krajnje dvojbenom obnašanju predsjedničke dužnosti u prethodnom mandatu. Olako Hrvati zaboraviše da je među prvima koje je Stipe Mesić kao predsjednik države 2000. primio, bio upravo George Soros.

11.05.2009. u 14:31   |   Prijavi nepoćudni blog   |   Dodaj komentar

Pa i nije loše da čovjek potiče i "organizira" nezadovoljstvo jer su mnogi doista i nezadovoljni. Ovaj narod je pasivan i treba samo pogledati (ženske) profile; sve redom "uopće me ne zanima politika". A što je politika nego odlučivanje o samom sebi i društvu u kojem živiš? Isključiti (što objektivnije izvore) informacija znači ne znati ništa i znači ne moći donositi ispravne društvene odluke koje će kasnije utjecati na život pojedinca i društva. Ali neeeeee, lakše je ovdje pisati NEBULOZE i međusobno se podjebavati, vegetirati u virtualnom svijetu nego razmišljati. Eh, pa kad pojedinci, i kumulativno, narod nisu u stanju (iz)boriti se za isktinsku demokraciju, onda to izgleda moraju činiti razni Soroši. Sramotno, ali tako je, zar ne, dragi moji pasivni iskričari?

Autor: Zvonar_Notre_Dame   |   11.05.2009. u 16:35   |   opcije


Predlažem da nickovi Perushka, MalaMujsa, Svijetloplavo i njihovi ostali debilni nickovi-izvedenice koje redom zvuče u "mica-maca" stilu počnu činiti i pisati nešto pozitivno umjesto da djeluju subverzivno, šireći zlo, debilizam, mržnju i pišući o tome kako su danas povraćale i buljile u rigotinu koja ih je podsjećala na ovo i ono i slične odvratne stvari...pacijentice u bolnicu, a dajte normalnim ljudima malo više prostora...

Autor: Zvonar_Notre_Dame   |   11.05.2009. u 16:43   |   opcije


Dodaj komentar