(13/a) Medijska agresija i informacijski rat


Informacijski rat za vrijeme oslobodilačkih operacija (1)
Rat na prostorima bivše Jugoslavije (agresija na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu) osim svoje temeljne odlike, osvajačkog značaja, iza koje je stajao koncept stvaranja “velike Srbije”, u sebi sadržava i drugi element – teror i teroriziranje, kao sredstvo ostvarivanja strategijske zamisli.
Učinak teroriziranja nesrpskih naroda na prostorima dviju Jugoslavija ogleda se u nasilnom nastojanju da se Srbi okupe u nekoj umjetnoj državnoj tvorevini svejedno je li kraljevina ili socijalistička federacija. To nastojanje je nazočno i od strane međunarodne zajednice koja je po svaku cijenu željela sačuvati Jugoslaviju, a kad joj to nije pošlo za rukom, čitavo vrijeme srpske agresije njezino djelovanje se ogledalo u nastojanju obnavljanja federalno/konfederalnih veza na prostoru bivše Jugoslavije ili iznalaženja modusa koji će te narode okupiti pod jednim krovom “Zapadni Balkan” sa – Srbijom na čelu.
Postupak lorda Owena i njegov napadaj 2. svibnja 1995. predstavlja klasični primjer političkog pritiska (koji djeluje usklađeno s propagandnim postupcima) iz područja specijalnog rata. Ono što je bio zaista neobično već pri završnim satima operacije Bljesak (prijepodne 2. svibnja 1995.) a zapelo je za oči, jest to da su se svi pobunjeni Srbi, pripadnici 18. korpusa predali u civilnim odijelima. Na upit pripadnika hrvatskih redarstvenika koju su dužnost obavljali u postrojbama odgovor je bio – kuhari, vozači saniteta, logističari i tome slično. Sve neborbene dužnosti. Po njihovim izjavama takoreći nitko nije nosio oružje. Odgovor na tu čudnu pojavu treba potražiti u samim temeljima srpske strategije. Tijekom jednog savjetovanja, na temu “Borba i otpor u gradovima na privremeno zaposjednutoj teritoriji” – koje je bilo zatvoreno za javnost, održanog 17. i 18. listopada 1977., rad Radomira Đurašinovića, potpukovnika u mirovini, na temu “Zasjede u privremeno okupiranim gradovima”, najbolje oslikava elemente te doktrine koja je primjenjiva od Srba u Domovinskom ratu.
Srpski agresor nedvojbeno je bio educiran za nekonvencionalne načine vođenja rata koji su zabranjeni međunarodnim ratnim pravom, pa je u tom cilju bio spreman koristiti nevojna sredstva i civile. Na temelju tih “civilnih” žrtava želio je izvršiti međunarodni pritisak na Hrvatsku. Enigma Owen-Gunness-Akashi i psihološko-propagandni napadaj na Republiku Hrvatsku tih dana doveo je čak u nedoumicu i strane predstavnike medija koji su utvrdili da se osjećaji prema Hrvatima primiču slijepoj mržnji. Takvu ocjenu potvrđivale su i izjave UN-ovih dužnosnika na njihovim internim dogovorima o tome kako će se medijima prosljeđivati informacije. Nadalje, temeljna značajka napadaja je da je on unaprijed planiran kao moguća opcija i da je po izjavama navedenih dužnosnika trebao prethoditi kritičnim događajima i na neki ih način modelirati, tj. isprovocirati (umjetno iskonstruirati “objektivne okolnosti”). Jedan od pokazatelja je i masovno “predavanje” pripadnika 18. korpusa “srpske vojske krajine” u “nezaštićene i nenaoružane” civile. Koji bi kaos nastao da hrvatske redarstvene snage od samog početka nisu držale nadzor situacije u svojim rukama i strogo vodile računa da se predani pripadnici “srpske vojske krajine” ne pomiješaju s civilima. Ako je postojao kodirani naziv za taj plan, lako je moguće da mu je naziv bio “zamka za Hrvatsku”.
Iz postupaka i izjava samog Yasushija Akashija moglo se vidjeti da je tom UN-ovom dužnosniku značenje pojma psihološko-propagandnog rata nije strano. Naime, Yasushi Akashi je svjetskoj javnosti, odmah nakon završetka operacije Bljesak obznanio da izvješća UN-a ukazuju kao je Hrvatska počinila “čitav niz kršenja ljudskih i humanitarnih prava”. Nakon opravdane reakcije službene hrvatske politike i diplomacije Akashi se pravdao da su podatci koji se navode u UN-ovom izvješću dobiveni od “kninskog rukovodstva u Beogradu”(!?). Potom, da bi “objektivne okolnosti” mogle i dalje funkcionirati najavio je “da UN već provjerava te navode, jer je izuzetno važno da njihova izvješća budu zasnovana na potvrđenim činjenicama, kako ne bi došlo do novih optužbi za koje nema temelja ni potvrde”.
Na konferenciji za tisak (10. svibnja 1995.) govoreći o prvim izvještajima o kršenju ljudskih prava, Akashi je rekao da su se izvješća UN-a temeljila na onome što su govorili izbjegli civili i neki pripadnici snaga UNCRO-a u tom području. “Možda smo poslali signale ranije i glasnije, nego što smo u tom trenutku trebali”. Misli dostojne Pitijinog izričaja. Čak ni opovrgavanja francuskih medija o neistinama dužnosnika UN-a nisu pomogle da operacija Bljesak poglavito Oluja ne postanu presedani na kojima će se dokazivati teza o “zločinačkom karakteru Domovinskog rata”.
Brzo se u determiniziranim medijima (hrvatskim i inozemnim) “zaboravilo” da su takva nevjerodostojna i neistinita izvješća svakako štetila kredibilitetu Svjetske organizacija jer su ih čak demantirali i njezini službenici. Tako “Figaro” (9. svibnja) objavljuje izjavu Freda Eckarda, glasnogovornika UN-a u Zagrebu, da je pustio izvješće o srpskim žrtvama po “hitnom naređenju” posebnog izaslanika glavnog tajnika UN-a. Akashi je bio “jako iritiran” timešto nije mogao nametnuti uvjete mira vlastima u Zagrebu. Dakle, Akashi je bio svjestan da plan Z4 (federalizacija Hrvatske) nakon operacije Bljesak postaje neostvariv i da Hrvatsku treba napasti “drugim sredstvima”.
Vojna literatura, u pokušaju opisa ciljeva psihološko-propagandnih djelovanja, daje i slijedeći opis: “u krajnjem rezultatu, psihološko-propagandna djelovanja su usmjerena na to da ljudi, kao pojedinci ili kao skupina kojoj su upućene određene propagandne poruke, učine ili ne učine određene stvari. Pritom ciljevi tih poruka mogu biti prikriveni, otvoreni, vidljivi, lakše prepoznatljivi. No, ciljevi su u svakom slučaju nazočni i potrebno ih je pronaći posebice kad su prikriveni”. Namjere i ciljevi posebnog izaslanika UN-a Yasushija Akashija bile su više nego vidljive i prepoznatljive.
U odnosu na operaciju Bljesak, operacija Oluja, osim već oprobanih metoda psihološko-propagandnih napadaja, uporabit će se i neke nove. Jedna od tih novih metoda je “neznanje”. Ono može biti moćno oružje ako akcija krene loše, a ujedno može biti i zaštita njezinom nositelju. Znano je da je specijalni rat “mač s dvije oštrice” i da sve što krene po lošem kao bumerang se vraća njegovom nositelju.
(nastavlja se...)

27.04.2009. u 13:56   |   Prijavi nepoćudni blog   |   Dodaj komentar

A niš, 15.

Autor: Ailton   |   27.04.2009. u 14:40   |   opcije


Lepi, imaš kul profil.

Autor: Ailton   |   27.04.2009. u 14:56   |   opcije


Dodaj komentar