(10) Medijska agresija i informacijski rat

Specijalni rat
U znanstveno-stručnoj literaturi ne postoji jednoznačno određenje pojma specijalni rat, odnosno psihološki rat kao česti oblik specijalnog rata. Sintagmom specijalni rat obuhvaća se po pravilu vrlo široko područje destruktivnog djelovanja, gotovo sve osim oružanog sukoba: od državnog terorizma, do industrijske špijunaže ili tajnih novčarskih pothvata kojima je cilj potkopavanje gospodarskog sustava neke države. Ako je rat po Clausewitzu nastavak politike drugim sredstvima, onda bi se moglo reći da je specijalni rat nastavak politike prije, poslije i za vrijeme rata.
Specijalni rat je po svojoj vremenskoj protežnosti rat u svakom vremenu i za svako vrijeme. Vodi se samostalno ili kao sastavni dio vojnih operacija. Kao i u slučaju informacijskog rata bit neke operacija iz područja specijalnog rat primijeti se ili shvati kad je ona već okončana. Dakle, doktrina specijalnog ratovanja nije neposredno vidljiva i prepoznatljiva.
Za vođenje specijalnog rata ne postoji unaprijed određen organizacijska struktura i ustroj i načelno ne podliježe uobičajenim standardima vojnog organiziranja. Isključivo okolnost određuju organizacijsku strukturu i ona postoji i funkcionira onoliko koliko traje operacija.
Operacije specijalnog ratovanja, bez “meke sile” (medija) su nezamislive. U biti specijalni rat se vodi pomoću medija ili preko medija. Oni predstavljaju “platformu” s koje se izvodi “desant preko horizonta” ali bez desantnih snaga. Mediji su najjeftinije ali najrazornije oružje u vođenju specijalnog (psihološkog rata). Mogu se uporabiti u svakoj prilici, u svakom trenutku, na svakom mjestu, i protiv svakoga. Kad netko ili nešto postane cilj ovoga rata teško može izbjeći “zahvat” bojnog polja. Kao i u informacijskom ratu, informacije su i u ovom obliku ratovanja odlučujući čimbenik za pobjedu. Točna informacija osigurava prednost, daje izvjesnu moć, a kriva (netočna) dezorganizira, slabi, smućuje.
Zato su sredstva za vođenje specijalnog rata tako raznolika: svakojake tiskovine, plakati, leci, izjave prebjega (disidenata), izjave diplomata, političara, javnih djelatnika, građana, predstavnika manjina, udruga, nevladinih organizacija, grafiti, prijeteća pisma, pisma bombe, telefon, radio-amaterski uređaji, računalne igre, elektronska pošta ...
Za vođenje uspješnog specijalnog rata, potrebni su neki preduvjeti. Jedan je neizbježan – vladavina nad “mekom silom” osobito komponentom zvanom “elektronski mediji”. Kada se osvoje mediji, (bitka za njih je uvijek najžešća i najprljavija) četiri petine posla je obavljeno, što znači da je to gotovo pobjeda u specijalnom ratu.
Iz navedenih razloga u analizi “Specijalni rat protiv Hrvatske” se navodi da zaista nije začuđujuće ili nije čudno što su, primjerice, međunarodne snage Federaciji Bosne i Hercegovine ukinule program na hrvatskom jeziku ili u “Republici Srpskoj” zamračile frekventno područje na kojim je moguće emitirati televizijski program. Nije slučajno što su prvi ciljevi raketnih udara JNA bili odašiljači Hrvatskog radija i televizije. Nije slučajno ni to da je Soros najviše novca uložio u medije (milijun dolara godišnje samo za medije u Hrvatskoj) ili postao vlasnikom kabelske televizije. Nije slučajno da su BBC i VOA od 1993. vrbovali ravnatelje lokalnih radio postaja u Hrvatskoj kako bi emitirali emisije za što bi dobili svu opremu i odašiljače. Nije slučajno što je treći kanal Hrvatske televizijski olako i jeftino prepušten determiniziranoj multinacionalnoj televizijskoj kući. Nije slučajno što je svojedobno novinarska udruga Forum 21 tražila reformu Hrvatske televizije i da postane javna televizija. Rezultati te pretvorbe itekako su vidljivi. “Razbacivanje anacionalnih zvončića” u hrvatski medijski prostor s te dalekovidnice svakodnevna je pojava. Nije slučajno da su SAD vršile pritisak na Australiju da sa svog odašiljača na sjevernom teritoriju omogući emitiranje programa “Slobodna Azija” kako bi on mogao biti gledan u Kini. Nije slučajno da u Hrvatskoj niču televizije s nacionalnom koncesijom kao gljive poslije kiše. Na kraju sigurno nije slučajno što su prostori televizije NTV u Rusiji izgorjeli u požaru. Zaista, kad se radi u borbi za elektronske medije, ništa nije slučajno.
Bitaka za medije nikad dosta i nikad ne prestaju. Vladavina na njima mora biti apsolutna. Taktički postupak za ovladavanjima svim medijima u nekoj nacionalno državi kao što je Hrvatska je jednostavan. Stalno “urlati” kako nema slobode medija. Iza svakog ovakvog krika, država ostaje bez neke tiskovine ili radijskog, odnosno televizijskog kanala. Kad se “osvojeno” stavi u trezor determinista postupak se ponavlja, i tako Hrvatska u kratkom roku ostade gotovo bez ijedne tiskovine koja dosljedno zastupa nacionalne interese, a na televizijskim programima hrvatsku himnu moguće je čuti samo kad igra reprezentacija (ako se u vrijeme sviranja ne puštaju reklame).
Zato su u Hrvatskoj priče (od 1993. do 2000.) o medijskoj slobodi i neovisnosti medija bile isključivo u funkciji političkih pritisaka, kako bi se ostvarila “proizvodnja pristanka”. Tu nisu pomagali ni evidentni dokazi. O postojanju slobode medija, moglo se naći upravo u medijima koji su tvrdili da slobode medija nema. Primjer prvi, u tjedniku Globus (prosinac 1996.) pišući o lošem “državnom novinarstvu” objavljuje se tekst u kojem se tvrdi kako tri nezavisna lista
Nacional, Feral Tribune i Globus prodaju 200 tisuća primjeraka, a četiri državotvorna 30 tisuća primjeraka. Da nema o Sorosu ovisnog novinarstva kako bi broj prodanih primjeraka bio sedmerostruko veći od broja prodanih primjeraka “državnih” listova? Primjer drugi, u Hrvatskoj (u 1997.) je izlazilo 562 domaća izdanja, a u prodaji je bilo 1264 inozemna izdanja, dakle ukupno 1826. Govori li to o slobodi ili o neslobodi medija? Primjer treći, svoj program na raznim frekvencijama sredinom devedesetih godina 20. stoljeća emitiralo je 105 radijskih postaja s odobrenom koncesijom i 11 televizijskih koncesionara. Govori li to o slobodi ili neslobodi medija? Dakle, u vremenima kad se Hrvatsku najviše prozivalo za neslobodu medija, ona je bila zemlja u kojoj je u odnosu na broj stanovnika, bilo novinskih izdanja i toliko radijskih i televizijskih postaja kao niti u jednoj drugoj zemlji svijeta.
U Hrvatskoj u tim vremenima ne samo da je postojala sloboda medija – već su se tom, ničim ograničenom slobodom služili ponajviše oni koji su u jakoj nacionalnoj državi vidjeli prepreke vlastitoj dominaciji.

24.04.2009. u 10:39   |   Prijavi nepoćudni blog   |   Dodaj komentar

ako več imadeš potribu da moraš pisati i prenositi budi objektivan

Autor: blogoglasnik   |   24.04.2009. u 10:43   |   opcije


Sanchos-Lorenzo, nije ovo za tebe tema. Dalje molim.

Autor: Ailton   |   24.04.2009. u 10:55   |   opcije


aj piši malo o meni, ja sam Ksena

Autor: fever2   |   24.04.2009. u 10:55   |   opcije


Princess warrior.

Autor: Ailton   |   24.04.2009. u 10:56   |   opcije


je tak nekak, samo što je ova Ksena potomak Don Quijote-a :)

Autor: fever2   |   24.04.2009. u 11:13   |   opcije


Dodaj komentar