Jedno sjecanje na jesen... i na nju...

 
   Stajao  sam  sam  na  obali  rijeke  gledajuci  svoj  nomadski  zivot  u  njenom  zrcalu.  Kolijevka  jesenje  magle  pruzala  mi  je  okrilje,  bas  kao  one  jeseni  kada  si  otisla...  Listovi  zuti  od  sunceve  destruktivnosti  zatrpali  su  moj  trag,  bas  kao  one  jeseni  kad  su  razbijena  jata  ptica  selica  uzalud  trazila  put  ka  jugu...  I  kao  da  je  moj  kosmar  u  glavi,  melanhonlijom  svoje  tuge,  razbistrila  kap  smaragdne  rose...  a  u  korijenu  ludila  umirucih  mjesecevih  mjena  zacuh  rijeci:  "Covjece,  sagledaj  svoju  nemoc  da  zaustavis  zivotni  tok  rijeke...  a  ona  tvoj  moze  zaustaviti  svakog  trena."  Ona  je  moje  bitisanje  vagabunda  zaustavila  one  jeseni  kada  si  otisla.
   U  daljini  djevicansku  tisinu  prirode  zaparao  je   kao  sjecivom  zvuk  brodske  sirene...  bas  kao  one  jeseni.  I  iskrsnuo  je  pejzaz  kao  iz  najljepse  bajke.  Magla  nadolazeceg  jutra,  spustena  nad  valovitim  srcem  rijeke  koje  je  bilo  poploceno  zlatnim  listovima,  gutala  je  u  svoja  njedra  ogroman  brod.  I  tog  trena  osjetio  sam  grubu  caroliju  usamljenosti...  bio  sam  usamljeniji  od  svih  vas  koji  ste  otisli  svojim  zivotnim  tokovima,  odlutali  odneseni  svojim  zivotnim  burama  bas  kao  i  ovi  zlatno  umiruci  listovi  u  rijeci...  bas  kao...  Ne,  ne  mogu  izgovoriti  njeno  ime  tek  tako.  Bilo  bi  to  skrnavljenje  njene  ljepote  u  tom  rapsodicnom  casu   moje  nemoci  da  je  vratim.  Jer  tugaljiva  su  to  sjecanja  puna  Preverovog  "Mrtvog lisca"  koga  mi  je  tako  osjecajno  recitovala...  da  bi  odmah  zatim  pjevusila  "Melanhonlicnog  covjeka"  grupe  Moody  Blues.  Ah  koliko  je  velikih  kontradiktornosti  stanovalo  u  tom  njeznom,  krhkom  bicu.  Bila  je  i  nepredvidljiva,  i  cudljiva  bas  kao  i  rijeka  koja  ju  je  odnijela.  Ne,  necu  spomenuti  njeno  ime.  Mozda  bih  svojim  usnama  ukrao  ljepotu  njegovih  slova  i  time  osknavio  himnu  ljubavi  kraj  rijeke.  I  tada,  dok  mi  je  lopov  sjecanja  krao  razbacane  komadice  duse,  sjetio  sam  se  njenog  lika...  sjetio  sam  se  svih  onih  sitnica  koje  su  mi  onda  bile  nevazne...  sjetio  sam  se  kako  je  voljela  brodove,  rijeku,  igru  staklenih  perli,  jeftinu  bizuteriju,  Prevera,  Lorku,  Bajrona,  Bodlera,  Jesenjina,  Majakovskog...  citala  mi  odlomke  iz  neke  meni  nepoznate  knjige,  a  ja  je  gutao  sa  svim  slovima  iz  nje...  sjetio  sam  se  svog  egoizma  kada  sam  krao  njenu  ljepotu  samo  za  sebe,  tu  sintezu  Da  Vincijeve  Mona  Lise  i  pitaj  Boga  jos  koga   umjetnickog  djela...  I  nesvjesno  sam  poceo  da  molim  vjetrove,  te  nesputane  divove,  da  probude  zaspale  ptice  ociju  njenih  i  da  je  vrate  na  ove  sumorne  obale  sa  kojih  se  davno  otisnula.  Sjetio  sam  se  kako  je  govorila  da  je  i  smrt  lijepa  ako  je  u  sluzbi  zivota  i  ljubavi,  argumentovala  svoje  tvrdnje  toboznjom  ljutnjom  zbog  mog  osporavanja.  I  uvijek  smo  dolazili  u  sukob  zbog  bubica  u  njenoj  glavi.
   A  onda  je  rekla  nonsalantno  obicno,  valjda  da  sakrije  suze:  "Sutra  odlazim".  Osjetio  se  prizvuk  nenapisanog  rekvijema  nase  ljubavi  u  tom  jesenjem  danu...  I  bio  sam  tada  "Covjek  koji  prosi"  iz  pjesme  Deep  Purple...  skidao  sam  joj  "Oblak  u  hlacama"  bolje  od  Majakovskog...  sve  je  bilo  uzalud.  Otisla  je  govoreci  sapatom  onog  jesenjeg  jutra:  "Brodovi  su  kao  i  ljudi...  odlaze  u  rano  jutro  vodjeni  zadnjim  svicima  kao  zvijezdama  vodiljama.  Ali  ja  cu  otici  iz  tebe,  tek  kada  me  tvoja  memorija  izbaci  iz  tvoga  srca,  kao  plagijat  neke  nove  ljubavi."  A  ludi  pir  memorije  jos  uvijek  traje...  Brodovi  i  rijeke,  ma  koliko  bili  lijepi  i  tajnoviti,  mrzim  vas...  mrzim  vas  zbog  nje...   

22.01.2004. u 9:45   |   Prijavi nepoćudni blog   |   Dodaj komentar

nosta...jako lijepo...:-)

Autor: la-la   |   22.01.2004. u 9:46   |   opcije


Nostalgija...nice, as usual...pozdrav! :))

Autor: -vecka-   |   22.01.2004. u 10:05   |   opcije


;)), i tako sjećat ćemo se uvijek svih dragih trenutaka, sada bolnih.Pamtiti svaku boju urezanu u sjećanje, sjetiti se oblika svakog oblaka koji je tada bio na nebu...samo nikada više nećemo vratiti taj trenutak...

Autor: Ericca_35   |   22.01.2004. u 11:02   |   opcije


naravno da ostavljaju trag u memoriji i srcu, ali zašto tek kad odu shvatimo koliko smo ih voljeli?

Autor: shadow-of-soul   |   22.01.2004. u 11:21   |   opcije


Tvoji WEBlogovi su nama ženama najljepši.Možda zato jer su najtužniji..?

Autor: calivita   |   22.01.2004. u 11:55   |   opcije


je si li primjetio koliko je ovaj jesen bio raznobojan?:-))))

Autor: oxalis   |   23.01.2004. u 0:16   |   opcije


Dodaj komentar