...refleksije..

 
Drugi dan u zatvoru..taman sam ustala, složila krevet i pojela jednu šnitu kruha premazanu slojem maslaca i džema, kad začujem ključ u vratima. Žena mi je došla reći da moram do liječnika.
Ponovno sam pošla željeznim hodnikom, spustila se željeznim stepenicama, kroz željezna vrata do drvenih bijelih vrata liječničke ordinacije. Pokucala sam na ista vrata kao i jučer, no ovaj put sam upućena na vrata pokraj, gdje sam nakon kraćeg čekanja pozvana unutra.
Liječnik, jedan stari tip u bijeloj kuti, pitao me: «engliš?; niiiderland?»; «english is ok». No, doktor izgleda nije znao engleski, pa je medicinski tehničar, jedan simpa dečko, vrlo mršav i visok crnac, bio kao neki prevoditelj. Ponovno sam upitana zašto sam ovdje. I ja ponovno pričam o tajnih 40kg heroina i 1000 000Eu. Nije bilo nikakvih posebnih komentara na moju priču, za razliku od svih dosadašnjih ljudi s kojima sam pričala. Med. tehničar me zamolio da stanem na vagu; 65kg. Dobro sam smršavila. Nije ni čudno da su mi sestrine hlače postale komotne. Ja sam mislila da sam ih samo rastegnula. Ne mogu poreći, bila sam zadovoljna svojom težinom. Izmjerili su me, a potom su mi išli gledati reakciju od jučerašnje pikice na lijevoj ruci. No tamo ničega nije bilo. Ja sam im ponovno objasnila kako sam bila cijepljena protiv svega toga u Hrvatskoj, doma. Pokušavala sam im objasniti kako je Hrvatska mala zemlja i da mi nije čudno što nisu čuli za nju, pa makar ni poslije ovog rata, ali da ipak nemamo problema s bolestima prljave vode, da nemamo toliko problema ni sa sidom ni sa TBC-om ni s bilo čim sličnim. Onda su mi išli gledati grlo i slušati pluća i zaključili su da sam zdrava, da je sve ok. 
Gledajući tog crnog dečka, mislila sam kak je crncima ok što imaju takvu put, jer nikad ne izgore na suncu. Osim toga, oni se ne moraju sunčati cijelo ljeto kao miss L. i ja da bi mogle poslije ljeta preplanule osvanuti doma. Cijelo ljeto smo se sunčale, i to još onako u toplesu, da ne bi imale prugice po tijelu, ali moju put sada nitko neće vidjeti.
Jučer navečer sam na trenutak gledala neki porno-show. Na ovoj kabelskoj ima milijun programa, a nisu sinkronizirano prevedeni kao na nemačkoj tv, a meni je to super, jer mi je engleski gotovo kao materinji. Jedna žena je pušila nekom mlitavom frajeru u majici koji ima neki bljak mlitavi ku***. Uvijek sam se pitala kako to ja radim, da li to dobro radim, da li je dečkima možda neugodno dati smjernice ili…kako ja mogu znati kako on osjeća?! Doduše, ni jedan dečko mi nije rekao suprotno, još sam dobila i pohvale, ali opet, koliko to može biti iskreno?! U svakom slučaju, vidjevši ovu ženu kako to radi, ženu koja bi trebala biti profesionalka, ja mislim da super pušim. No, kako god da se uzme, ne mogu niti zamjeriti toj ženi na možda maloj suzdržanosti, jer meni bi se gadilo popušiti tom tip. On sam mi se gadi, a njegov k**** još više.
Sad sam se sjetila svojeg Markića s mora. Bio mi je dečko. Bilo nam je tako super cijela dva mjeseca na moru. Predzadnju večer mi je s prstima prolijevao vino po vratu i trbuhu i brisao ga svojim najmekanijim najsenzualnijim usnama na svijetu. Mazili smo se i samo mazili i ja sam svršila par puta za redom prije nego se on skinuo. Ja nisam mogla vjerovati. Dodirivao me dodirom poput hladnog vjetra na vrućoj putenoj koži. Govorio mi je da sam savršena.
U tako kratkom vremenu zavoljela sam ga tolikim intenzitetom, tolikom strašću, tolikom nježnošću…kako je bilo lijepo probuditi se pored njega, ležati u njegovom naručju. A sad sam tu, u zatvoru. Nisam mu se javila već mjesec dana, jer su mi bili zabranjeni svi kontakti, a možda je i bolje tako. Tko zna kad ću se vratiti doma. Bolje je da ne zna gdje sam, da ne zna što mi se dogodilo. Ovako je bolje. Naše ljeto će uvijek biti naše. To nam nitko ne može oduzeti. Pa da me i u samu grobnicu zatvore, njegovi dodiri će biti moji,..sa mnom.
…kako su ružne ove željezne šipke na gelenderima. I sve je puno nekakvih lutkica i ukrasa, a to izgleda tako kićasto i neukusno – kao da si došao u vrtić za odrasle, samo ovdje nema dobrih teta, već vrata bez kvake s unutrašnje strane, mlijeko u prahu i neobično glasne žene. Ovdje svi vole doktora i idu k doktoru, pa makar samo na mali pregled. Ja sam već drugi dan ovdje i drugi dan kod doktora. Kao da sam već ušla u kolotečinu ove komune.
Opet pada kiša. Ta ružna, siva i hladna kiša… ispred mog prozorčića stalno dolijeće jedan gavran. Zapravo nisam sigurna da li je to jedan te isti gavran, ali tu je svako malo. Ta ptica me tako podsjeća na Goethea i Dr. Fausta. Ili, sad sam se još sjetila Gavrana od E.A.Poa koji je stalno govorio: «Nikad više» («never more»). Veoma volim obojicu, i Goethea i Poa. Tolika dubina osjećaja u njihovim djelima, i tako nevjerojatna percepcija da zastrašuje. I toliko tuge… Danas sam primijetila da, iako sam istog raspoloženja i žedna slobode, ipak vedrije govorim. Zar je moguće da se čovjek samo tako mijenja i prilagođava, bez svjesne želje za tim?!?? Mislim, ne želim se ovdje družiti s drugima, biti tu zadovoljna, a opet se nešto promijenilo u mome glasu i u ophođenju s ljudima. ????????????????????????????
U  18h je tuširanje za moj hodnik. Moj željezni hodnik. Moja koža već vapi za dodirom toplog mlaza vode. Nadam se da su i ovdje odvojene kabine za individualno tuširanje.
…i da, bilo je tako, samo ovdje imam manje vremena. I voda nije topla kao u onoj policijskoj postaji, no, izdržala sam. Svejedno mi je bilo blagodatno. Posljednja sam izašla u hrpu žena koje su čekale na svoj red. Većina ih je bila crnih, romski ili španjolski tip žena, crne, crne, crne i ja plava i blijeda među njima. Nisam mogla proći nezamijećeno. Nisu mi ništa rekle. Samo su buljile izrogačenih očiju kao u žaba. Pokupila sam se sa samouvjerenim i hrabrim izgledom. Tko zna zbog čega su sve te žene ovdje, i ne treba mi još da vide da se bojim ili nešto, pa da to iskoriste. Makar sam bila preplašena kao srna i spremna na bijeg, sve je bilo ok.
U ćeliji sam oprala zube i legla u krevet. Na jednom njemačkom programu, gdje prikazuju turističke panorame, bila je Lijepa naša. Vidjela sam Dubrovnik, Stari grad i Split, staru jezgru oko Dioklecijanove palače,..moja lijepa Lijepa Naša…
«U slutnji u čežnji, daljine, daljine, u srcu u dahu, planine, planine, malena mjesta srca moga,..i bljesak slavna šestoperca i miris, miris galopera…tamo, tamo da putujem, tamo, tamo da tugujem…da čujem one stare basne, da lijepe plave bajke sasnem, da više ne znam sebe sama, niti ima bola u maglama..tamo, tamo da putujem, tamo, tamo da tugujem..»»
Na zidu iznad stola nasuprot krevetu je jedan mali pano na kojem ima svega i svačega napisanog. I ja sam tu večer ostavila jednu poruku. Obraćajući se onima koji će poslije mene doći u ovu ćeliju napisala sam neka budu hrabri jer iza svakog zla mora stajati neko dobro i sve što nam se događa u životu obogaćuje nas, jača nas i priprema za nešto drugo što nam se treba dogoditi. Ako se kost krivo zaraste, nema druge, nego slomiti je i ponovno namjestiti. Možda je ovo jedan takav period u mojem životu. Napisala sam da svi oni koju dođu na moje mjesto neka budu hrabri, neka se bore, neka ustraju. Svemu jednom dođe kraj, pa i nesreći. Napisala sam i da sam iz Hrvatske, pa tko zna…kada mi se našao jedan ilustrirani putopis u rukama i kada sam na nekoliko stranica pročitala neke gluposti na hrvatskom, osjetila sam toplinu, jer to mi je bilo nešto poznato, nešto drago. Već dugo nisam ništa glasno izgovorila na hrvatskom jeziku. Već sam počela razmišljati na engleskom. Ta knjiga je bila u rukama jednog/e Bošnjaka/inje i ta je osoba grozna jer je pisala po knjizi i uništila tako lijepe fotke, ali meni je ipak bilo drago vidjeti, pročitati nešto poznato. Možda netko pročita ono što sam ja ostavila. Barem nisam prostačila. Pokušala sam ostaviti riječi nade.

jao!

Fenomenalno... Pročitala sam sve logove u jednom dahu.