Wings
Ma sranje…
počeo sam blog pišući o jednoj banalnoj gluposti koju sam počinio i koja je povukla za sobom ajmo reći lagano otrežnjenje. Moj grijeh, moja glupost, trenutak opuštanja, trenutak nerazmišljanja… Mnošto dušebrižnika koji su jedna dočekali ponuđeni materijal. Fino, elegantno, čak ne ni zamotano u celofan papir, servirano mi je drugo jutro. Sa onim jebeno ciničnim osmijehom na licu. Nedobronamjerna kritika, tobože zgražanje, sa vidljivim uživanjem. OK, sam sam kriv. Drago mi je ako sam neke nahranio…
Drago mi je jer su se otkrile neke karte. Brižno čuvane. Poprilično dvolične, iako s osmijehom na licu teško uočljive. Svejedno, naučili smo mnogo, prvenstveno o sebi. Ponovili znanje o drugima. Ono što uporno pokušavam zaboraviti.
I nemam se namjeru više zamarati time. Znam da će rijetki shvatiti. Ali…, samo su i oni bitni, zar ne?
I pitam se sad, razmišljajući o poslu, suradnicima, ljubavima, prijateljima, odnosima u društvu, zar je tako teško vjerovati u nešto. Težiti tome. Pronaći nekog tko će te u potpunosti shvatiti i živjeti s tobom taj san koji stvaraš…
Letjeti svojim krilima, ne tuđim.
19.04.2006. u 10:06 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar