Sanjaj...

Znaš, teško mi je s tobom…
Prošlo je vrijeme. Poprilično vremena. I ne. Nisam te prestao voljeti. Samo što ću dobro paziti  da sada to ne pokažem. Možda ću tek malkice pokazati da mi je stalo. Ali… trebat će proći još mnogo vremena da budem ono što sam bio sa tobom.
Ne znam, možda se varam, ali imam osjećaj da me sada trebaš. Da sada želiš ono što sam nudio tada.
Teško je malena moja… teško je ponovno vjerovati da može imati smisla. Teško je ponovno vjerovati u tebe. Znamo kako je završavalo prije. Vjerujem da si se promijenila. Vjerujem da malo više vodiš računa o drugima. Vjerujem da bi mogli funkcionirati sada. Možda čak i vjerujem da ne bi više izbjegavala odgovore….
Ali... malena moja…  znaš li koliki je rizik ? Znaš li koliko sam naučio tada? O sebi? O drugima? O ljepoti života? Ne, ne bih se volio ponovno dovesti na rubove…..
 
Toga se bojim malena moja. Bojim se da ovo naše prijateljstvo koje pokušavamo ponovno izdići iz mrtvih, da ne odvede korak dalje.. da ne odvede u… ljubav.
Iako bih više od svega volio ponovno vjerovati u ljubav…
Znaš li koliko je krhka granica između prijateljstva i ljubavi? A ja te ……. još previše volim.
 
I znam, zapravo ne znam, ima li to smisla. Pokušavam biti razborit i razmišljati racionalno.. ali…. "to ne bira pamet, nego srce".
 
Vjerovat ću ti jer te volim… vjeruj i ti meni…. zatvori oči maleno moje….. i sanjaj

 Spusti svetla, oduzmi gas, smešnih stvari se bojimo
Misliš da neko pita za nas, kao da ne postojimo
Stavi misli u prazan hod, stresi zvezde k'o dudove
I polako nasuči brod na te plišane sprudove
 
I sanjaj
 
… sanjaj…

Uredi zapis

16.05.2006. u 9:01   |   Komentari: 3   |   Dodaj komentar

Povjetarac s Prominske visoravni

Tjedni je bio  izrazito naporan. Previše problema izazvanih tuđim nerazmišljanjem i glupošću, čak je i dobro podnijeto.  Bez pretjeranog povisivanja glasa. Ponekom gestom ili tišim tonom jasno je dano do znanja da je netko odgovoran za propuste. I bili su toga svjesni…
Sve to  rezultiralo je   fizičkom iscrpljenošću za koju je uvijek dobar lijek bio poslijepodnevni san…
 
Dan je bio prekrasan, svjež proljetni zrak lagano ga je budio iz sna. Kako provesti poslijepodne. Jedna kava, već dugo nepopijena sa dragom prijateljicom, visjela je u zraku. Časopis pronađen   ispod kreveta, lijeno šaltanje predvidivih domaćih programe, zapaljena cigareta. Sanjinom talk show: Bajaga i Arsen.  Ne znaš koji bolji.
 

"Sećam se slike ja
od pre par godina
na slici proleće
i sunčan dan
U bašti mirisa
cvetovi irisa
šarena hartija
i ti i ja

Jesmo li sretniji ?
Jesmo pametniji ?
Godine prolaze…
Mi gledamo"
 
Davno je to bilo dok se slušao Bajaga. Neki se još uvijek toga srame i niječu, ali…. Pjevali smo ih … uz gitare. Onako zaljubljeni i sa zanosom u očima. Isto ko i Đoleta.
 
Nešto se prelomilo u tom trenutku. Jedno lice koje se prečesto pojavljivalo u mislima zadnjih dana naglo je isparilo.  Dan je zabljesnuo u svojoj ljepoti. Vrisak sunca kroz otvoren prozor potražio je   zaboravljeni sprženi CD sa naslovom "POP-srbi". Neke stvari znaju koliko god mi to htjeli  osporiti….
 
Devojko mala… Zvižduk u osam… Dobro jutro džezeri….  Pogledaj dom svoj anđele…  Bejbe ti nisi tu…. Godine prolaze…. Poludeću…. Devojčice kojima miriše kosa… Kad hodam……..
 
Prekrasan dan,  pjesme koje si proživio… što još nadodati? Ah da…  čašu crnog Lasina s Prominske visoravni, dar prijatelja. Sjeo je fenomenalno, iako  crno gotovo nikada ne pijem….
 
I što da vam velim. Ukoliko niste  iskoristili predivno popodne, iskoristite večer…. otvorite širom prozor, udahnite punim plućima,  pustite muziku koju ćete proživjeti, natočite čašu vina i ……uživajte…..
 
Uživajte u životu.

Uredi zapis

21.04.2006. u 20:13   |   Komentari: 1   |   Dodaj komentar

Wings

Ma sranje…
počeo sam blog pišući o jednoj banalnoj gluposti koju sam počinio i koja je povukla za sobom ajmo reći lagano otrežnjenje. Moj grijeh, moja glupost, trenutak  opuštanja, trenutak nerazmišljanja… Mnošto dušebrižnika koji su jedna dočekali ponuđeni materijal. Fino, elegantno, čak ne ni zamotano u celofan papir, servirano mi je drugo jutro. Sa onim  jebeno ciničnim osmijehom  na licu. Nedobronamjerna kritika, tobože zgražanje, sa vidljivim uživanjem. OK, sam sam kriv. Drago mi je ako sam neke nahranio…
Drago mi je jer su se otkrile neke karte. Brižno čuvane. Poprilično dvolične, iako s osmijehom na licu teško uočljive. Svejedno, naučili smo mnogo, prvenstveno o sebi. Ponovili znanje o drugima. Ono što uporno pokušavam zaboraviti.
I nemam se namjeru više zamarati time. Znam da će rijetki shvatiti. Ali…, samo su i oni bitni, zar ne?
 
I pitam se sad, razmišljajući o poslu, suradnicima, ljubavima, prijateljima, odnosima u društvu, zar je tako teško  vjerovati u nešto. Težiti tome. Pronaći nekog tko  će te u potpunosti shvatiti i živjeti s tobom taj san koji stvaraš…
Letjeti svojim krilima, ne tuđim.

Uredi zapis

19.04.2006. u 10:06   |   Komentari: 1   |   Dodaj komentar

Što to ima u ljudima glupo….?

Pitam se  zašto ponavljamo  neke greške koje smo počinili.
Zašto, kada smo naučili da nešto ne valja, da jednostavno ne dignemo ruke i  krenemo dalje?
Uvijek postoji neki razlog zbog kojeg ćemo barem krajičkom oka promatrati razvoj situacije i pokušati uvjeriti sebe da se nešto promijenilo i da smo ipak ostavili pozitivan trag…
 
Što je jače?
 
Sjećanje na onaj zanos u kojem se živjelo neko vrijeme. Flashbackovi onih  divnih trenutaka koje ste proveli s nekim? Tuga za istima? Besmislena beskonačna potraga za  istima?
 
Ili su jače opekline nastale kada se sve počelo rušiti? Opekline uzrokovane   teškim izgovorenim riječima? Ili još gore.. one uzrokovane lažima i dvostrukim igrama? Opekline koje svaki puta zapeku ponovno kada zaboravimo na njih.
 
Zašto smo  ponekad spremni to zaboraviti?  I ponovno vjerovati u druge i vjerovati da se nešto promijenilo.
 
Prolaze kroz glavu osobe u koje smo nekad vjerovali i kojih nema više tu , možda zbog naših dvostrukih mjerila tada. Priznajemo li sami sebi da  možda   mi nismo bili fer samo zato jer  smo bili previše sebični da bi uopće saslušali… ?
 
Zašto se uopće glupo zamaramo uvijek istim stvarima?

Uredi zapis

07.04.2006. u 14:44   |   Komentari: 3   |   Dodaj komentar