...refleksije..

 
Moj prvi dan u zatvoru. Napisala sam pismo svojim sekama. Jedno onoj doma, a drugo onoj u drugom zatvoru. Plakala sam, plakala i opet plačem.
Potrošila sam nešto eura, zapravo 15 Eu, jer tu se sve kupuje. Imaš trgovinu, knjižnicu, praonicu, kuhinju, frižider…sve što ti može zatrebati. Samo nemaš kvake s unutrašnje strane vrata. Iz trgovine sam naručila samo najosnovniji pribor za osobnu higijenu i nešto čokolade.
Čujem ključ u vratima. Došla je žena da mi kaže da se moram javiti doktoru, da obavim pregled.
Spustila sam se na kraju željeznog balkona željeznim stepenicama do željeznih vrata u liječničkoj čekaonici. Ušla sam i pokucala na drvena bijela vrata jedne od dviju ordinacija. Rečeno mi je da pričekam.
Pokraj klupe su bile razne brošure o prenosivim bolestima, o AIDS-u, o TBC-u,…počela sam to čitati kad su se druge žene počele skupljati. Neke su pričale na engleskom druge na nizozemskom,…baš me briga o čemu pričaju. Ne želim imati posla s njima. Što sam duže tu to više uviđam koliko ne pripadam ovdje. Želim natrag u svoju ćeliju, daleko od ovih, daleko od svega.
Izašla je medicinska sestra i pozvala me unutra. Žena fascinira svojom pojavom. Odjevena je u crno, u višeslojnu haljinu, ima prekrasne duge i guste dredlokse u boji i puna je svakakvog zanimljivog nakita. Totalno neka hippy-žena. Prvo me pitala zašto sam ovdje. Kad sam joj počela pričati gledala me s tolikim sažaljenjem i razumijevanjem da sam se rasplakala radi nje a ne radi svoje situacije.  Tada mi je objasnila da bih se trebala testirati na plućne zarazne bolesti, drugim riječima da trebam dobiti pikicu. Ja sam joj pokušala objasniti da sam već dva puta testirana na to te da sam protiv svega toga već cijepljena doma. No, inzistirala je, a što ću ja sad. Osjećala sam se kao laboratorijski zamorac. Ubola me, zaželjela mi svaku sreću i rekla da dođem i sutra. Jer, ovdje svi dolaze k liječniku, pa makar samo popričati. Rekoh joj hvala i doviđenja.
Nakon nekoliko trenutaka u ćeliji došao je taj čuvar. Pitao me da li bih išla van, no odbila sam. Već sam si prije obećala da ću izaći tek onda kada ću biti slobodna. Sastanak s mojom sestrom je naravno bio iznimka. Ovdje nemam razloga za izaći. Imam taj mali prozorčić u ćeliji koji se može na kip otvoriti. Tu mogu proškiljiti van, doseći pogledom oklopni zid ove tvrđave, kupolu jedne crkve i krošnju jednog ogromnog stabla, krošnju koja je još zelena i iz koje se još može čuti cvrkut ptica i u kišnom danu kao što je ovaj. Ne, ne želim ići van, ali da, htjela bih posjetiti knjižnicu kada ću doći na red: «Please, will you make an inquiry about when is my turn to visite the library, I would appreciate that very much, thank you, for, that is all I want». Obećao je to učiniti za mene.
Sada sam opet sama i tužna u svojoj ćeliji. Jedva čekam da se dočepam knjižnice, da pronađem neki rječnik da počnem učiti Dutch.
Kiša pada veći dio dana…kao što već rekoh, prozor mi je s vanjske strane zatvora. Na nasuprotni zid slijeću gavrani, golubovi i golubice…ali samo gavran slijeće na moj prozor. Samo jedan veliki crni gavran. Ne grakće, ne priča, samo stoji i zuri.
Tužna sam. Tako sam letargična i lakunozna. Ne da mi se više pisati..