...refleksije..

 
Pokušavam pratiti svoje kretanje prema putokazima, no, misli mi se non-stop vraćaju na neizvjesnost. Sva sam u iščekivanju. Kada ću stići na svoje odredište, kako će tamo biti, kako ću se prilagoditi??? Tisuću pitanja u glavi, i ono najvažnije: strah od sudske odluke. Jer, budući da sam sada na putu u zatvor, znači da ću tamo provesti najmanje 30 dana. Taman je toliko do novog suđenja kada bi mi trebali produžiti pritvor za daljnjih 30 dana ili me konačno pustiti.
Stali smo i tu su čuvari izveli jednu od onih žena. Izašla je kreveljeći se s osmjehom od uha do uha kojim pokazuje nedostatak dvojke i jedinice. Ne bih se čudila da joj je netko izbio te zube. Ima nekih 20 godina, možda koju manje, ili više..Odjevena je kao da su ju upravo pokupili pokraj nekog kontejnera. Tako je jadna, a ponaša se kao da je Miss svijeta, kao da se odlično zabavlja. Čovjek zaista ne zna, da li da ju žali, ili da joj se divi…ne, ja ju žalim. Ne znam njezinu životnu priču. Ne znam što ju je dovelo na ulicu, u zatvor, ali biti veseo što si pritvoren…biti takav i biti sretan…tko zna da li je žena uopće pismena. Sada je nestala s čuvarom iza staklenih vrata u policijskoj postaji ispred koje smo stali. Ili je to možda bio zatvor?! Ne znam. Nije važno. Jedino što znam, jest da ovo nije moje odredište. Ovaj se vratio i krenuli smo dalje.
Vani je već pao mrak. Vozili smo se kroz jedan grad na obali. Vidjela sam jednu malu luku i usidrene brodice u njoj. I opet smo se našli na autocesti. Sada kada je vani mrak, ne vidim ništa osim uličnih svjetala i putokaza. A unutra me nešto grči.
Skrenuli smo s autoceste na jednu lokalnu cestu i vozimo se kroz žitna polja. Samo šume i bogata polja kukuruza. Da li će me sad ovdje ostaviti?  
Zaustavili smo se na porti ispred visokih željeznih vrata pri vrhu omotanih bodljikavom žicom. Žene su se iza mene razvikale kao kokoši. Ne želim vrijeđati, ali fakat ne znam s čim da usporedim to njihovo kreštanje. Napokon smo se uvezli u srce ove utvrde i čuvar je izveo jednu staru, sitnu ali žilavu ženu. Dok je čuvar zaključavao vrata kombija ona je mirno stajala u svojim poderanim i blatnim cipelama, u trošnim hlačama i nekakvoj prevelikoj majici dugih rukava, s osmjehom na zamusanom licu i s lisicama na rukama. Na tom ostarjelom, prljavom i nasmiješenom licu se može vidjeti da žena ima opaku povijest. I taj ožiljak na obrazu…
Dvije žene su izašle i preuzele zatvorenicu. Drago mi je da me nisu ostavili ovdje. Strašno mjesto, ali zaista strašno.
Krenuli smo, a meni se tako počelo pišati. A sad, što sam mogla drugo nego trpjeti. Nemaš kome reći da ti stane, a nemaš ni kamo otići. A nisam ni sigurna da li smiju samo tako negdje stati i pustiti me u toalet. Trpjela sam. Barem više nisam plakala. Jer, trpjela sam.
Vozimo se već dugo, barem mi se čini tako. I opet skrećemo s autoceste i mene ponovno uhvati lagana panika. Zaustavili smo se ispred jedne policijske postaje i tu su izašle zadnje dvije žene. Izgledale su kao Romkinje.  Izgleda da su se sprijateljile tijekom vožnje. A ako jesu, ili ako se znaju od prije, onda im je super da idu na isto mjesto. Barem mislim tako.
Sada više nema tolike neizvjesnosti. Ostala sam samo ja. Gdje se sad zaustave to je moje odredište. Jedva čekam da dođem tamo jer već imam grčeve u donjem dijelu trbuha. Imam osjećaj kao da će mi se mjehur rasprsnuti. Još malo, mislim si, još samo malo.
Kad smo se ponovno skinuli s autoceste i ušli u Bredu, na jednom trgu sam letimice uhvatila krajičkom oka da je blizu ponoć. Vožnja je bila duga i iscrpna. Osjećala sam svaku kost na svome tijelu, jer je svaka bila natisnuta ovim tvrdim, ne baš udobnim sjedalima. Ali barem sam imala komfor. Nitko nije sjedio pokraj mene i graktao mi na uho. Vidjevši one žene, sretna sam da nisam dobila uši.
Evo, zaustavili smo se ispred dvorišnih vrata jedne velike crvene zgrade osvijetljene reflektorima. Znači tu smo. Uvezli smo se u dvorište gdje su čekale tri žene i jedan muškarac. Bili su u civilnoj odjeći.
Otvorili su vrata kombija i vrata mojeg sjedala. Izašla sam, a iza mene je izašla još jedna žena nekih 27 godina. Ne znam kako nisam primijetila da je još netko unutra. Za razliku od mene, ona je izašla s lisicama na rukama. Ne znam zašto je imala ruke ovako sputane, jer mi je izgledala normalnije od svih koje smo već iskrcali. No, ne kažu ljudi bez veze da izgled često vara.
Vozač mi je podao moj ruksak u ruke s kojim sam krenula za ovim ženama. Ne znam kako se zovu ti čuvari u zatvoru. Možda odgajatelji? Ipak je zatvor odgojno popravna ustanova. Ili neke takvo. Neka budu čuvari i dalje.
Pošla sam za njima kroz dvoja masivna vrata koja se otvaraju pametnom karticom. Onda sam skrenula kroz jedna staklena vrata i našla se u prostoriji krcatoj svakakvim vrećama, stvarima, odjevnim predmetima i jednim receptivnim stolom. Tu sam ostavila ruksak i vratila se, kroz staklena vrata do trećih masivnih vrata koja se otvaraju pametnom karticom. Iza tih vrata se nalazila porta te sa svake strane uz zid željezne stepenice koje su prodirale u utrobu ovog golemog prostora. Sve je nakićeno nekim improviziranim ukrasima, tako šareno u polumraku, tako kićasto, bez ukusa…a što uostalom očekujem. Ovo je zatvor. Prvo su smjestili ženu koja je sputanih ruku hodala iza mene, a onda sam i ja ušla u svoju ćeliju. Na njoj je još bilo tuđe ime. Čuvarica nije znala napisati moje prezime, moje hrvatsko prezime, pa sam to morala sama ispraviti. Zatim mi je pokazala moj Tv, daljinski, kuhalo, WC, ormar, donijela mi kruh, namaze i vrećice čaja i rekla da se pokušam naspavati, jer sutra me čeka naporan dan, te da će doći netko tko će mi sve objasniti. I čelična vrata su se zatvorila, a zastor na malenom prozorčiću spustio.
Posteljina je bila u vreći na krevetu. Složila sam krevet, upalila Tv i buljila u te pokretne slike bez percepcije. Samo sam osjećala mokru sol na usnama, mokar jastuk pod obrazom.