SF wannabe - kad se djeca igraju pisaca :)
Pročitajte i komentirajte ono što bi jednog dana trebala biti moja krataka SF pripovjetka.
Bilo je ljetno jutro, toplo i sparno, a sunce je tek izašlo. Iako je očekivao cvrkut ptica i cvrčaka u zelenoj travi nije bilo ničega, potpuno tiho. Gotovo potpuno, čuo se zvuk vode koja je kapala na metalno dno sudopera, onako monotono i ujednačeno kao sat kad otkucava sekunde, ali nešto sporije. Mnogo sporije, učinilo mu se. Podigao je glavu i osjetio neugodne trnce u vratu i niže u leđima. Ruka mu je bila utrnula, desna, ležao je na njoj. Spustio je glavu nazad u jastuk osjećajući njegovu toplinu. izvukao je ruku, te bez osjećaja za prostor spustio ju uz krevet. Počešavši se po licu primijetio je veliki flaster na desnom obrazu, koji se uz njegov tihi uzdah odvojio od površine njegova od sunca izgorjelog lica. Krv mu se polako počela vraćati u ruku, te je počeo osjećati da mu se nešto penje po ruci. Bio je već poprilično siguran da to nije onaj lažni osjećaj koji obično čovjek ima kad mu ruka utrne, ali nije želio pogledati, čekao je da dođe nadohvat njegove druge ruke. Razmišljao je kao najbolje zahvatiti to, što god bilo, svojom lijevom rukom koja mu je i inače bila slabija strana, bio je poprilično nespretan kad je nešto trebalo uraditi samo njom. Zaključio je da je najbolje čekati da dođe do prednje strane ramena, istovremeno polagano pomičući lijevu ruku prema njezinom ramenu, postavljajući dlan suprotno od uljeza. Primijetio je nešto čudno, ono, što se polagano kretalo prema njegovom vratu kao da je pratilo ritam kapanja vode u svom pokretu, činilo mu se da nikada neće stići tamo gdje ga želi zahvatiti rukom. To je bio samo privid, uzrokovan, nekim jakim omamljujući sredstvom ili možda alkoholom koji je još uvijek djelovao. Činilo mu se da mu to pomaže, jer ma koliko mu smetala neizvjesnost, osjećao se mnogo bržim od bića koje mu je trenutno bilo nadomak ramenog mišića. Imao je izražene konture tijela i mišiće, jake ruke i prsa, zašto ga je onda bilo strah tog malog, sporog bića što se tako polagano i monotono kretalo po ruci? Bio je to čudan osjećaj, uzrokovan izostankom zvukova iz prirode. Osjećao je da sablasna tišina nije prirodna, baš kao niti njegovo stanje. Dobro je podnosio alkohol i bio je siguran da nije mogao ovako utjecati na njega nakon cijele noći sna, ipak nije mogao biti siguran koliko je dugo spavao. Biće je sad bilo na mjestu na kojemu je želio da bude, ali tu se zaustavilo, i sada je osjetio nešto toplo što mu se salijevalo na mjestu gdje se rame spaja sa trupom, preko pazuha na bijelu posteljinu. Shvatio je da se biće uz njegovu ruku kreće zabadajući svoje nožice u njegovu kožu, a sada se zaustavilo prodirući kroz kožu na ramenu do mišića. Znao je da mora nešto brzo učiniti, i zamahnuo je rukom, iako je znao da će biti bolno i da to nije baš najpametnije rješenje da makne nešto što je bilo spojeno sa njegovim mesom. Osjetio je udarac od nešto metalno i zaobljeno, ali ne i bol koju bi očekivao pri trganju kože. Znao je da više nije živo, ako je ikada i bilo.
05.04.2006. u 23:56 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar