Moj mali Blog

...glava. Fakat boli. Eto toliko... :(

Pročitajte i komentirajte ono što bi jednog dana trebala biti moja krataka SF pripovjetka.
            Bilo je ljetno jutro, toplo i sparno, a sunce je tek izašlo. Iako je očekivao cvrkut ptica i cvrčaka u zelenoj travi nije bilo ničega, potpuno tiho. Gotovo potpuno, čuo se zvuk vode koja je kapala na metalno dno sudopera, onako monotono i ujednačeno kao sat kad otkucava sekunde, ali nešto sporije. Mnogo sporije, učinilo mu se. Podigao je glavu i osjetio neugodne trnce u vratu i niže u leđima. Ruka mu je bila utrnula, desna, ležao je na njoj. Spustio je glavu nazad u jastuk osjećajući njegovu toplinu. izvukao je ruku, te bez osjećaja za prostor spustio ju uz krevet. Počešavši se po licu primijetio je veliki flaster na desnom obrazu, koji se uz njegov tihi uzdah odvojio od površine njegova od sunca izgorjelog lica. Krv mu se polako počela vraćati u ruku, te je počeo osjećati da mu se nešto penje po ruci. Bio je već poprilično siguran da to nije onaj lažni osjećaj koji obično čovjek ima kad mu ruka utrne, ali nije želio pogledati, čekao je da dođe nadohvat njegove druge ruke. Razmišljao je kao najbolje zahvatiti to, što god bilo, svojom lijevom rukom koja mu je i inače bila slabija strana, bio je poprilično nespretan kad je nešto trebalo uraditi samo njom. Zaključio je da je najbolje čekati da dođe do prednje strane ramena, istovremeno polagano pomičući lijevu ruku prema njezinom ramenu, postavljajući dlan suprotno od uljeza. Primijetio je nešto čudno, ono, što se polagano kretalo prema njegovom vratu kao da je pratilo ritam kapanja vode u svom pokretu, činilo mu se da nikada neće stići tamo gdje ga želi zahvatiti rukom. To je bio samo privid, uzrokovan, nekim jakim omamljujući sredstvom ili možda alkoholom koji je još uvijek djelovao. Činilo mu se da mu to pomaže, jer ma koliko mu smetala neizvjesnost, osjećao se mnogo bržim od bića koje mu je trenutno bilo nadomak ramenog mišića. Imao je izražene konture tijela i mišiće, jake ruke i prsa, zašto ga je onda bilo strah tog malog, sporog bića što se tako polagano i monotono kretalo po ruci? Bio je to čudan osjećaj, uzrokovan izostankom zvukova iz prirode. Osjećao je da sablasna tišina nije prirodna, baš kao niti njegovo stanje. Dobro je podnosio alkohol i bio je siguran da nije mogao ovako utjecati na njega nakon cijele noći sna, ipak nije mogao biti siguran koliko je dugo spavao. Biće je sad bilo na mjestu na kojemu je želio da bude, ali tu se zaustavilo, i sada je osjetio nešto toplo što mu se salijevalo na mjestu gdje se rame spaja sa trupom, preko pazuha na bijelu posteljinu. Shvatio je da se biće uz njegovu ruku kreće zabadajući svoje nožice u njegovu kožu, a sada se zaustavilo prodirući kroz kožu na ramenu do mišića. Znao je da mora nešto brzo učiniti, i zamahnuo je rukom, iako je znao da će biti bolno i da to nije baš najpametnije rješenje da makne nešto što je bilo spojeno sa njegovim mesom. Osjetio je udarac od nešto metalno i zaobljeno, ali ne i bol koju bi očekivao pri trganju kože. Znao je da više nije živo, ako je ikada i bilo.

...sa mog davno zaboravljenog bloga.
Evo, sav sam sretan ma sretan, presretan. Dao sam prvi ispit ove godine, zaostatak još iz prvog semestrea iz kojeg ništa (do danas) nisam dao.
Ima li ljepših riječi koje možete čuti od profesora, od onih: "Kolega, jel želite možda odgovarati za višu ocjenu??" Ma kakvu višu ocjenu, piši dva, da te ljubim u čelo. Ipak nisam, čovjek je malo stariji, pa mislim da ne bi dobro podnio ispad takve vrste.
Nego da ne duljim previše, dugo nisam bio na iskrici, pošto je danas poseban dan, reko, da malo navratim, skinem prašinu i tak, tek toliko, da me ima, da se utopim u tisućama sličnih, ipak, bolje se utapati u društvu, nego sam. :)
Idem na kavu, već kasnim, ostajete mi zdravo i redovno dajite ispite, češće ćete biti veseli, ako vas to ne veseli, bacite se na seks, osim što produžuje život, čini čovjeka vedrijim. Pozdrav.

Nedelja je i ja sjedim pred svojom kantom, smišljajući kako da se oslobodim boli u nogama, ali ljudi moji, koliko ekipa zna biti naporna, to je nešto nenormalno... Pa ja nikad nisam shvaćao da je moguće, da se pet osoba ne mogu dogovoriti kuda će u subotu navečer izaći van... Pa koliko čovjeku može biti teško otrpiti tri sata muzike, koju možda ne sluša, u usporedbi sa pješačenjem preko pola zg...
Ok, vjerovatno vam nije jasno  o čemu ja ovdje pričam, pa dav am predočim... Subota navečer,  ja sav sretan što idem van, malo u život (petak je bio koma, zapio lovu s frendom koji je izasao iz zatvora)...
      I tako dolazim na kvart, pun pogodak, frend i frendica zovu na pljugu, nema beda... Vraćam se svojoj ekipi, oni naravno cugaju, praznimo zadnje čaše, i već padaju prigovori, pa kud mi idemo van, ja neću s njim... ona neće samnom... deru se i razbijaju, a tek je pola 11, he, a mislim vidi ti ekipe...
    Ok, smirili smo se... ulazimo u tramvaj, u tramvaju ok, zajebancija i sve silazimo na trg, i kud sad?!? Idemo  u Papayu, ne bi islo, frendu je gore, kao bivsa... Ok, mozda u neku pivnicu, još nešto popiti, taj je prijedlog, dosta dobro pobio frend svojim riganjem i grljenjem rasvjete, kao da mu je najbliži rod...
   Ok, pa di ćemo... Ja bi....on bi, ne svi ne, ja ne ona ne, hoćete, NEĆEMO... Tako je odprilike izgledao odgovor na to pitanje... Ok, meni je pasalo bilo sta, pa smo se odlučili malo prošvrljati do frenda u nzg. Dođemo tamo, u bircu lom, murija, bljak, 5 min.. I to je to... Dobro, njegovi frendovi imaju "dobar" prijedlog, idemu u neki jnihov lokalni birc (sa narodnjacima), ajde reko, bilo sta, svejedno samo idemo... Uđoh, vidjeh, odoh... Ekipa je birc otvorila neklegalno, jer imaju dopušteno radno vrijeme da 11, i naravno, opet naši dobri prijatelji štrumfovi kvare igru...
   Ok, idemo u Otv... sad je već 2 sata, malo da i ja pokažem glupu stranu ljudskog roda, sad ja neću, ionako sam svaki petak tamo... Ok, idemo u Papayu... Na putu smo svratili u Sokol, u koji iz ko zna kojih razloga, nismo usli, neko je izjavio da je Sokol rupa i da ne ide unutra, ali glavno da može lupati gluposti....
   Dobro, solidarno nastavljamo prema Papayi, frend protestirajući odlazi kući, sad mi je već pun kurac svega i njega i njegove trebe i mjesta na koje idemo, idem bilo gdje, samo da malo sjednem... Ok, dolazimo gore i veliki zaključak, sad se više nikom ne da nigdje, malo smo sjeli... I već mi to mjesto i klinci idu na kurac... I od tamo smo otisli nakon pola sata... Već je četiri sta, jedina stvar koja mi je uljepsala večer je pekara koja je radila cijelu noć, pa sam se mogao najesti ko čovjek i zaspati zadovoljan...
Očeujete neku poantu ove priče? Nema poanete, zaključak je glupa ekipa, glup izlazak, glup osjećaj ujutro, savršena analogija... Ustvari možda mogu zaključiti, da poanta priče leži u njezinom naslovu....

Baš sam danas krenuo s faksa doma, stojim na semaforu i vidim lika kako u svom jeftinom yugiću razgovara na mobitel od kojih 5000 kn, naravno smartphone, sa ekranom na dodir i u sebi se smijem, kakav smo, mi hrvati, to narod kad ne znamo odmjereno trošiti novce i kad se povodimo za tzv. tehnološkim trendovima kad svi govore da smo u krizi i da se nema novaca. Isti mobitel imam već dvije godine i ne pada mi napamet kupovati novi, kad znam da bi to značilo da neću imati za rundu kad izađem van, sljedećih 5mj. Stoga bi molio da me neko uvjeri da je nužno da promijenim svoju Nokiju (btw. model 5120) za neku spravicu sa ekranom u boji, jel mi stvarno nije jasno što to tjera ljude da uzalud bacaju novac. Možda se misli da si veća faca ako imaš mobitel od 3000 kuna, a ni ne znaš čemu služi pola njegovih funkcija. Smatram da je ok kad neko zaradi love na bacanje, pa kupuje gluposti, ali zašto mi koji novca baš i nemamo na pretek padamo pod utjecaj marketinga i sve te industrije, kad smo i sami svjesni da takvom kupovinom puno više dajemo nego što dobivamo.

Zašto se upoznajemo preko interneta? Kažu da se tako mi «nedruštvena» ekipa skrivamo od tuđih pogleda ili da smo previše sramežljivi da bi ostvarili fizički kontakt. I vi i  ja znamo da to nije tako, jer ako nekoga ne možeš zainteresirati uživo ne možeš to napraviti ni preko interneta. Sigurno je pravo umijeće nekoga zavesti samo riječima, iako tako pokazujemo svoje najvažnije osobine, duhovitost, maštovitost, inteligenciju… Tko ti može reći da si nedruštven, ako u jednoj večeri uspiješ porazgovarati (čitaj: pochatati) sa desetcima ljudi. Istina? Onda koji je pravi razlog da se upoznajemo preko neta? Brijem da je meni to što mi je lakše neobavezno chatati s nekim zanimljivim nego potrošiti tri sata (koja btw nemam) na kavi s nekim da bi na kraju zaključio da je to totalni promašaj… Neću vas zavaravati, obožavam izlaziti, brijati po raznim mjestima i doživljavati razne gluposti koje se inače u Zagrebu mogu doživjeti, ali tko može svaki dan zapustiti sve što se očekuje od njega i brijati na zajebanciju, ja ne L.