mislim, dakle - nemam pametnijeg posla :)

Vrijeme je da i ja ostavim nekakav trag svojih razmisljanja. Zar ne bi bilo super kad bi ljudi mogli u stvarnom zivotu govoriti jednako iskreno kao u virtualnom? Mozda bi trebalo jedan dan u godini posvetiti iskrenosti, kao sto postoji 1.april kada je dopusteno maltretirati ljude bez da se naljute, na dan iskrenosti bi ljudi mogli govoriti sve sto misle i nitko se ne bi trebao ljutiti jer je to taj dan i takva su pravila. Sto bi se onda dogodilo? Puno brakova bi puklo, puno veza se raspalo, ljudi bi se osjecali prevareno, odbaceno, nesigurno, ranjivo, razocarano... sto ne zivimo svi mi u nekakvoj iluziji? Svidja nam se ta iluzija, imamo osjecaj da postoji nekakav red, pravila, sigurnost, a svejedno smo svjesni da je moguce da to nije istina, i u takvim trenucima se preplasimo i bjezimo dalje od tih misli, misli o istini. E sad, kad bi se na jedan tren prepustili nasim strahovima i rekli samima sebi - sto nije vrijednije jedno malo iskreno djelo koje proizlazi iz ciste duse nego milijun losih koje streme zadovoljenju sebicnog cilja, i kad bi smogli hrabrosti pogledati nas strah u oci i reci od danas radim sve ono cega se bojim i sto me cini ranjivim, ne bi li sve izgledalo drugacije?
Ne dozivljavam sebe kao savrsenu, ali volim svoju nesavrsenost, moglo bi se reci da volim sebe, i u istom sam kosu sa vecinom ljudi, prvo volim sebe, ali fascinira me pomisao da nekoga mogu voljeti vise nego sebe, toliko da cu cijeli svoj zivot podrediti nekome samo zato da ta osoba bude sretna. Puno je ljudi koje sam voljela i koje jos volim, trudim se, i ponekad mi nije jasno zasto se neki boje toga. Npr. imala sam momka koji je ljudski gledano bio zlocest, proracunat, sebican, ali zamisli paradoksa, voljela sam ga zato sto je bio iskren i dan danas on mi je jedan od najdrazih bivsih samo zato sto nije skrivao istinu o sebi i mogu slobodno reci da volim tog covjeka, tj. da volim sto postoji, bas takav kakav je, nije mi blizu i nisam zaljubljena i ne nedostaje mi, ali kad ga se sjetim sretna sam jer znam koliko savrsena ljubav moze biti. Imam i ja svoje periode kada pomislim da neki nisu zasluzili da ih se voli, i u tim trenucima zaboravljam na sve one koji su voljeli mene,a bilo ih je. Poanta ovog mog danasnjeg piskaranja je - ne bojte se (Ivan Pavao II), strah nas navodi da bjezimo od dobrih stvari u zivotu, nije hrabrost nekoga povrijediti, hrabrost je priznati istinu, jer nas ta istina cini slabima a slabi jesmo htjeli ne htjeli, prema tome isto nam je. Ja poznam slabosti ljudi oko sebe, oni misle da ne znam, ali znam, vidljive su, a oni ih i dalje skrivaju, trose energiju bezveze :) a bas bi bilo lijepo kad bi meni netko rekao - bejb, lagao/la sam ti, sebican/na sam, zeljeo/la sam te povrijediti, zeljeo/la sam uzeti nesto tvoje, zeljeo/la sam da mislis da sam bolja osoba - a ja bih rekla - sad cu te razbit govno jedno pokvareno :) a nakon toga cu te zagrlit i poljubit jer si to ti, hrabar covjek koji zasluzuje da ga se voli.
veeelika pusa svima

jako dobar tekst, zaslužuje oprost..treba tu dobro razmisliti, zapravo djelovati onako kako u toj ponuđenoj hrabroj prilici oprosta želiš samo ti(tvoje srce, tijelo i um) a ne neki tipovi morala i pravilnika. a to opet sve ovisi o raznim faktorima utjecaja njegovog ponašanja, djelovanja tog lošeg postupka na tebe, i naravno opet dolazi to pojma relativnosti. :) no svakako predivan tekst..pozdrav :)

...živimo da bi smo voljeli..vlada u nama neka zbrka..neki puta se ta ljubav pretvori u prah..jer nismo dovoljno otvoreni ili odvažni da primimo tu ljubav..Ljubav je kao voda koja teče..svi zajedno smo voda.. vraćamo se iznova u nju kao male kapi unatoč našim bojaznima,a ponekad i otporu..da se topimo u njoj..:)

Pridružujem se pozitivnim komentarima na tekst,ali.
To što su ljudi takvi kakavi jesu,lažljivi i ranjivi,više vole slušat "laži" nego "stine",jest zapravo način života,i to što nas određuje.Znači mi jesmo takvi,a ne onakvi kakavi bi željeli biti.
Na pr.ja uvjek kažem što mislim,ali to što velim uglavnom nikome nije interesantno,pa onda i meni postane bez veze,i tako u nedogled.

Krasna si ti duša...tako mlada i tako mudra.Meni je za iskrenost pod svaku cijenu trebalo 15 godina lošeg braka.
Nakon razvoda pala sam u crni mrak...ljubav božja me spasila.
Ovih zadnjih par godina smogla sam hrabrosti pogledati u sebe, prihvatiti sve svoje strahove, patnje i muke.Težak je to posao...i jedini istinski važan....
Danas....?
I danas znam biti tužna...i to je u redu...i danas znam biti usamljena...i to je u redu...i danas me znaju povrijediti...i to je u redu.
Ali ta RADOST...to je neopisivo...ne postoje riječi.Volim sebe upravo onakvu kakva JESAM i volim ljude onakve
kakvi jesu...SVE VAS LJUBIM...ŽIVOT JE PREKRASAN AKO MU DAMO ŠANSU !!!!

Lijepo i pro i do Misljeno :)

Iskrenost prema sebi samo u početku stvara privid kaosa. Treba samo započeti, odmah te i drugi zavole.

Da bi netko rekao istinu, prvo mora sam sebi priznati istinu o sebi samom. Kada shvati da to moze biti jako bolno, tek tada ima pravo govoriti o drugima. Jako je malo ljudi koji ce prihvatiti ono sto im netko drugi govori, ako smatraju da ih se time vrijedja ili da slika koju oni salju o sebi "ne drzi vodu"! Tesko je priznati vlastite mane, a jos je teze dopustiti nekom drugom da ih istice.

pogledaj malo u moje blogove,pa razmislimo zajedno...