mislim, dakle - nemam pametnijeg posla :)

Vrijeme je da i ja ostavim nekakav trag svojih razmisljanja. Zar ne bi bilo super kad bi ljudi mogli u stvarnom zivotu govoriti jednako iskreno kao u virtualnom? Mozda bi trebalo jedan dan u godini posvetiti iskrenosti, kao sto postoji 1.april kada je dopusteno maltretirati ljude bez da se naljute, na dan iskrenosti bi ljudi mogli govoriti sve sto misle i nitko se ne bi trebao ljutiti jer je to taj dan i takva su pravila. Sto bi se onda dogodilo? Puno brakova bi puklo, puno veza se raspalo, ljudi bi se osjecali prevareno, odbaceno, nesigurno, ranjivo, razocarano... sto ne zivimo svi mi u nekakvoj iluziji? Svidja nam se ta iluzija, imamo osjecaj da postoji nekakav red, pravila, sigurnost, a svejedno smo svjesni da je moguce da to nije istina, i u takvim trenucima se preplasimo i bjezimo dalje od tih misli, misli o istini. E sad, kad bi se na jedan tren prepustili nasim strahovima i rekli samima sebi - sto nije vrijednije jedno malo iskreno djelo koje proizlazi iz ciste duse nego milijun losih koje streme zadovoljenju sebicnog cilja, i kad bi smogli hrabrosti pogledati nas strah u oci i reci od danas radim sve ono cega se bojim i sto me cini ranjivim, ne bi li sve izgledalo drugacije?
Ne dozivljavam sebe kao savrsenu, ali volim svoju nesavrsenost, moglo bi se reci da volim sebe, i u istom sam kosu sa vecinom ljudi, prvo volim sebe, ali fascinira me pomisao da nekoga mogu voljeti vise nego sebe, toliko da cu cijeli svoj zivot podrediti nekome samo zato da ta osoba bude sretna. Puno je ljudi koje sam voljela i koje jos volim, trudim se, i ponekad mi nije jasno zasto se neki boje toga. Npr. imala sam momka koji je ljudski gledano bio zlocest, proracunat, sebican, ali zamisli paradoksa, voljela sam ga zato sto je bio iskren i dan danas on mi je jedan od najdrazih bivsih samo zato sto nije skrivao istinu o sebi i mogu slobodno reci da volim tog covjeka, tj. da volim sto postoji, bas takav kakav je, nije mi blizu i nisam zaljubljena i ne nedostaje mi, ali kad ga se sjetim sretna sam jer znam koliko savrsena ljubav moze biti. Imam i ja svoje periode kada pomislim da neki nisu zasluzili da ih se voli, i u tim trenucima zaboravljam na sve one koji su voljeli mene,a bilo ih je. Poanta ovog mog danasnjeg piskaranja je - ne bojte se (Ivan Pavao II), strah nas navodi da bjezimo od dobrih stvari u zivotu, nije hrabrost nekoga povrijediti, hrabrost je priznati istinu, jer nas ta istina cini slabima a slabi jesmo htjeli ne htjeli, prema tome isto nam je. Ja poznam slabosti ljudi oko sebe, oni misle da ne znam, ali znam, vidljive su, a oni ih i dalje skrivaju, trose energiju bezveze :) a bas bi bilo lijepo kad bi meni netko rekao - bejb, lagao/la sam ti, sebican/na sam, zeljeo/la sam te povrijediti, zeljeo/la sam uzeti nesto tvoje, zeljeo/la sam da mislis da sam bolja osoba - a ja bih rekla - sad cu te razbit govno jedno pokvareno :) a nakon toga cu te zagrlit i poljubit jer si to ti, hrabar covjek koji zasluzuje da ga se voli.
veeelika pusa svima