...refleksije..

 
 
Evo, konačno je svanulo još jedno uskršnje jutro. Probudilo me očevo kucanje na vrata. Nije ušao u sobu, samo je pitao da li ću sići na blagoslovljeni doručak. Žmirila sam još nekoliko trenutaka, a onda ustala s mučninom u želucu, u trbuhu..negdje…i sišla.
S osmjehom na licu pojela sam par zalogaja kuhane šunke i pola kuhanog jajeta i mrvicu kuglofa i ostalo nisam mogla.
Ovo je prvi Uskrs za očevim stolom i pored njega samog nakon mnogo, mnogo godina. Čovjek se zaista potrudio, svi su se trudili i samo radi toga sam navukla osmjeh na umorno lice. Zašto je moje lice umorno? Zašto me muči ta fantomska mučnina, fantomska bol?!? A zašto?
Evo me sada ovdje, u mojoj sobici. Pišem ove retke i pitam se, gdje smo mi od Isusovog raspeća i uskrsnuća…mislim, slavimo vlastito grizodušje, slavimo nečiju patnju za našu blaženost, za život nam vječni u miru i blagostanju, pokraj Boga, u Raju. Kako je u biti to strašno. Ali mi, kršćani, svi smo danas sretni, slavimo, gostimo se, radujemo se. Svi smo sretni. I ja sam sretna, samo s mučninom u utrobi. 
Danas popodne idem k svojoj seki. Svaki sam Uskrs do sad, već više od dvadeset njih, provela sa svojom sekom. Možda više ne živim s njom, ali ne mogu živjeti bez nje.
Zapravo, da se razumijemo, ja bih mogla sada, ovog trena spakirati par krpica i otići na kraj svijeta i ne bih se ni osvrnula, samo bih svoju seku pozdravila. Ali da ona ode negdje, gdje mi ne bi bila blizu, ja mislim da bih umrla od žalosti. Dobro, možda ne bih baš umrla, ali bilo bi to jako teško za mene.
Moja seka…to je heroj žena.  I ponekad me naprosto zaboli koliko ju volim.
Starija je od mene devet godina. Dok smo bile male-male, nije me baš voljela. Bila je ljubomorna na mene jer sam joj otela mjesto u maminom krilu. Svakakve psine mi je spremala. No, onda je mama umrla. Moja seka je imala dvanaest godina i preko noći je morala odrasti.
Naš otac je počeo potragu za «novom majkom», kao da nam je trebala. Istina je zapravo da je njemu trebala žena više nego nama majka. Kako to može biti prirodno?! Već mjesec i pol nakon mamine smrti, prva je žena kročila u našu kuću. A poslije nje zaredalo ih se još mnogo,..mnogo. Dok jednog dana nije stigla vještica po imenu Albina.
Bila je 20-ak godina mlađa od našeg starog. Bila je u godinama s mojom najstarijom sestrom, 10 godina starijom od mene. Stari je Albinu upoznao upravo preko te moje najstarije sestre, jer su one zajedno radile i bile prijateljice.
Naša je najstarija sestra živjela u Zagrebu, a moja seka i ja s dedom, s najboljim dedom na svijetu. Ah Bože, kako je to bio dobar čovjek. Bio je dobar prema svakome. Ako je netko zaslužio život vječni, ako je netko trebao otići u Raj, onda je to moj deda. Najbolji deda na svijetu.
Albina nas je terorizirala na najkreativnije načine. Pokradala nas, svađala nas, iz mog oca je napravila još isfrustriraniju ličnost, čovjeka koji je samo čekao trenutak da pukne. I pukao je. Ali na način na koji se ona nije nadala. Na način od kojeg ona nije imala nikakve koristi. Samo je ostavila siroče iza sebe. Izgleda da je mom starom ipak došlo do mozga da ta žena ne poznaje granice, da se treba maknuti od nje. Samo, sada je bilo kasno za bilo kakve korake koji nisu drastični. Bila je kao pijavica, s krakovima hobotnice. Isisavala je krv iz svih nas, bojila je naš život u crno. Bojila ga je svojim opačinama, spletkama, pakostima. Da li se sjećate one Nevjeste iz Šume Striborove, one koja je u stvari bila zmija? E, točno takva je bila i ova, možda čak i gora. Nije nas istjerala na ulicu samo zato što je moj deda bio s nama.
Moja najstarija sestra nije to toliko osjetila. Ona je pobjegla u Zagreb, našla dečka s parama, udala se…i njoj je bilo teško, ali ona nije ostala, nije vidjela svu tu krv, nije u gluho doba noći trčala na hitnu po liječnike jer nismo imali telefona, nije skidala oca sa debelog užeta sa škarama za lim jer ničeg drugog nije bilo blizu, a jer ga nije mogla pridržati jer je još dijete bila, ona nije bila u strahu od oružja, na nju se nije pucalo u mračnom kutu hodnika….dala bi nam koji dinar, ali ona nije bila tu. Nije to gledala, proživljavala, trpjela. Moja seka i ja jesmo.
Prošetale smo kroz pakao i vratile se kao cjelovite i zdrave ličnosti. A sve zbog mog dede.
Nema danas ogorčenja, mržnje, žaljenja u nama. Nema toga. Ima samo ljubav, ljubav između nas, ljubav prema našem dedi, najboljem dedi na svijetu, ljubav prema nećacima, prema vlastitoj djeci, oproštenje  ocu, spokoj u nama, samo spokoj.
Ne valja mrziti. Nema ničeg dobrog u tome. Nema ničega u osveti. I sam Isus je rekao dok je bio raspet na križu: «Oprosti im Oče, ne znaju što čine».
Još do nedavno pogađale su me neke stvari, neki odnosi, no onda sam shvatila: trudim se biti čovjek, imam srce dovoljno veliko za cijeli svijet, a možda još i za komadić svemira. Ne želim nikome zlo, a onima kojima želim dati svoju ljubav, dio sebe im dati ili sebe cijelu, ako oni to ne žele zašto da se ja guram, zašto?! Ako su ti isti ljudi pomalo licemjerni, ako oni ne žele moju ljubav, moje poštovanje, moju iskrenost, zašto da im to namećem ili zašto da mi bude žao što to oni ne žele??! Ja ništa ne gubim, ali baš ništa, jer nisam ništa ni dobila od njih. Ako netko gubi, onda su to upravo ti ljudi, jer odbacuju nešto što je toliko rijetko danas u ovom otuđenom svijetu.
Moj otac mi je priskrbio, što direktno, što indirektno, mnogo nedaća, pa i zla, ali ja sam danas opet ovdje. Dala sam mu još jednu priliku, još jednu od mnogo njih. Jer, taj čovjek je moj otac i tu činjenicu ne mogu promijeniti, osim ako ne promijenim 50% svog genoma (ili čega već). Bog nam je dao slobodnu volju, mogućnost izbora gotovo u svemu, ali roditelje ipak ne možeš birati. Ne možeš ih niti zanijekati. Možda ćeš imati sreće da odrasteš u zdravoj obitelji gdje ćeš dobiti dovoljnu količinu ljubavi da se jednom otisneš u svijet, a možda i nećeš kao moja seka i ja. Ali to nije razlog da ne budeš borac, da ne pokušaš učiniti nešto od sebe, da si ne ostvariš nekakvu budućnost, da ne budeš divan roditelj pun ljubavi.
Mi nismo životinje da se povodimo za svojim nagonima. Imamo razum, mogućnost apstraktnog razmišljanja, mi držimo konce svoje individualne i kolektivne budućnosti u svojim rukama. Nikada ne treba tražiti krivca izvan pojedinca. Treba biti odgovoran, smion i milostan. I svijet će biti bolji. Treba voljeti.
Znam, kad volimo onda smo najranjiviji, jer otkrivamo sebe, svoje slabosti, svoje želje i nade, mane, svoje ideje, pružamo sebe na pladnju. I uvijek će se naći netko s vražićkom u sebi i pokušati uništiti tu ljepotu ljubavi na bilo koji način, i mi se bojimo toga, ali ne treba to biti tako.
Ljudi kažu: «Što te ne slomi ojača te.» Ja bih još k tome dodala da te to iskustvo treba na neki način i oplemeniti. Svi imamo svojih uspona i padova, ali nikada ne treba odustati od ljubavi, od oproštenja, od sebe. Jer, kako možeš imati svoj spokoj ako mrziš nekog, ako stalno ruješ za nečim. Treba biti tužan, ali svaku tugu vrijeme i ljubav liječe. Tuga je dio nas koja nam pomaže na putu do rezignacije. Ipak, nismo od kamena, nismo roboti, ljudi smo; emocionalna i vrlo krhka bića.
Budite si dobri ljudi, volite se, oprostite zločestima, jer ne znaju što čine. Radite na sebi, živite svoj mir. Živite za ljubav.
Sretan Uskrs svim dušama, J  

Svaka čast. Bilo bi bolje da na Svijetu ima više takvih kao što si ti. Sretan Uskrs

Tvoj tekst potakne na razmišljanje.
Neke tvoje rečenice treba zapamtiti i
provesti u stvarnosti.Svaka ti čast!
Sretan Uskrs!

Tvoj tekst potakne na razmišljanje.
Neke tvoje rečenice treba zapamtiti i
provesti u stvarnosti.Svaka ti čast!
Sretan Uskrs!

Istina je, stvoriš sliku, sretan ti Uskrs i puno ljubavi i sreće