UF!
Ovo strasno umara...umara kao konopac od ovdje do crkvenog zvonika po kojem trebam proci, kao bol igle zabodene u korijen nosa...bez krvi.
A opet, kupao bih se ukrvi , da budem zamazano , koagulativno cist od sebe svojih mentalnih sranja i neprestanih klanjanja.
Negdje daleko iza horizonta postoji blizina sebe, od koje me strah sprecava da krenem , a hrabrost ponukava da je nikada nadjem.Zapinjem u katranu svijesti.
Budim se u sobi punoj ustajalog zraka.Krenuo sam nigdje i nigdje (ne)cu stici.
26.03.2006. u 16:46 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar