prosipanja

Bila je u tramvaju je, na putu kući. Do večere je bilo još osam sati, jedan ručak i mašina veša. Njene ruke su odavno grabile predmete, a zgrabljene bi ih stisnule dok zglavci nisu pobijeljeli, dok se nokti nisu usjekli u meso dlanova. Lice joj je uvijek bilo mirno. Nije dopuštala projekciju unutrašnjosti na licu, no ona bi tada pokušala pobjeći kroz prste i bivala vraćena usijecanjem u vlastito meso. Pretvorena u bol, nervoza je skretala pozornost sa sebe. Nekoliko dana je to uspijevalo, a tada je nastupila rezignacija. Iz rezignacije ju je dizao alkohol. Isprva uz izgovor o probavi, kasnije i za spavanje, naposljetku je nestajao i rum dok su ostali stanari bili negdje drugdje. Između ručka i veš mašine će popiti nešto, između veš mašine i večera će popiti još nešto, a poslije večere će pred svima popiti i čašu vina. Jednom je osjetila svježe brazde noktiju nasuprot hladnoći boce iz smočnice i primijetila je da su se to zapravo dotakla njena dva lijeka. Od drugih alkoholičara i solo-trinkera ju je razlikovala činjenica da je ona bila svjesna svog problema, a svjesna i pravih izvora i rješenja. Strpljivo je odgađala rješavanje, čekala bolja vremena i neke nove okolnosti koje nisu nikako nastupale, a u međuvremenu kratila vrijeme polaganim širenjem svoje ovisnosti o alkoholu. Izazvala ju je namjerno, učinila se ovisnicom. Predano je svakoga dana uzimala podjednake količine u podjednaka doba dana. Sasvim svjesno je to učinila. Povećavala bi količine čim bi izostala točno predviđena doza omamljenosti, ili kada s novom dozom ne bi bila zadovoljna. Činilo joj se da mora biti još ovisnija. Sve je bilo bolje nego razmišljanje.
U stan je ušla prva i sjela pred televizor podignuvši noge na stolić pred baršunastim trosjedom, zavukla ruku iza tapecirane spužve na kojoj je ležala i iz nekog, samo njoj poznatog procjepa u namještaju izvadila pola litre sasvim obične votke. Otpila je gutljaj i polagano spremila bocu na mjesto, kao da se radi o milom djetešcu skrivenom od obitleji koja gane želi. Ruke je položila kraj tijela, s dlanovima na baršunu je odmarala brazgotine na dlanovima. Željela je dlanove u novi dan unijeti kao tabulu rasu – spremne za ispisivanje novog kardiograma tjeskobe. Ručak će kasniti, kao što to biva uvijek. Počesto, većinom s pre tankim izgovorom odlazi s posla ranije. Osjeća se svakim danom sve prozirnije kada pozdravlja ljude u loše glumljenoj žurbi. Ona nije nikada bila dobar glumac i treba joj hrabrosti da razbije tremu za ovaj teatar. Onima na poslu glumi da odlazi nekuda važno, obitelji glumi da ostaje do kasno na poslu i zbog toga nema jela na stolu, a sebi glumi da će jednom riješiti probleme.
Razmišljala je o sebi uz zujanje televizora koji je uključila na nepostojećem kanalu i gledala u snijeg. Njena iskrenost samoj sebi je vrlo nesvojstvena alkoholičarima. Kao osoba koja nije imala nikada ništa za kriti, nije ni stvorila vještine glume. Kao osoba koja ne zna glumiti, trebala joj je hrabrost za svakodnevne uloge majke, žene i suradnice. Zvučalo joj je to kao „čovek, drug i starešina“. „Ljudina sam od žene“, mislila je nekada, „Baš sam čudo od veličine. Savršenstvo ljudskosti.“ Razmišljala je o sebi dok se bližilo vrijeme kada dolaze oni drugi – muž, a zatim i oboje djece. Pogledala je na sat, svjesna da je potrebno krenuti s ručkom, no smislila je da će im reći kako je tek došla, pa potegnula još jednom i još nježnije odložila alat za lakši prolazak kroz životne tegobe.
Posebno ju je iritirao ulazak muža u stan. Njegova tišina kojom je oglašavao svoj dolazak je podsjećala na one prve korake koje čovjek učini nakon dugog ležanja u šumi i sve obližnje pjevice umuknu na mah. Tako je i on proizvodio neke šumove nalik hodanju po lišću, a ptice bi zamukle taj čas kada se on pojavio u blizini. Taj je čovjek žderao dobro raspoloženje. Nervirala su ju i djeca. Oboje. Ona jer je u pubertetu i drska, on jer je nedozreo i glup. Jednom joj je palo na pamet da nožem kojim je sjeckala mrkvu jednostavno odsječe šaku i pusti da arterija ispusti količinu krvi dovoljnu da s njom izađe i to malo života što je u njoj ostalo. Prestravila se svoje ideje, preostalu mrkvu pobacala u juhu bez čišćenja i pranja, pa podudlala još malo iz svoje kuhinjske dudice.
One ptice su utihnule. Nije čula otvaranje vrata ni izuvanje cipela, a po tjeskobi niz kičmu je znala da je on stigao doma. Sjeo je kraj nje i promijenio program bez pozdrava, a onda ju je gurnuo gunđajući o ručku. Već se mogla vidjeti kako jednoga dana poseže rukom za skrivenom bocom, pridiže se kako bi pokreti bili elegantniji, i široko zamahnuvši teatralnim pokretom mu udara bocom u glavu, a on se stropoštava, krut kao od stakla, pada na pod i razbija se u prašinu.
Otišla je u kuhinju, popila malo ruma i počela premještati stvari bez nekog smisla i reda. Nakon nekoliko neuspješnih pokušaja, pogodila je kuda ide koji lonac i maknula je salatu sa štednjaka prije nego je izgorjela. Dugo je gledala u ocat i brašno pitajući se koje od toga ide za pohanje, a koje u salatu. Popila je još malo, stavila tri tanjura na stol i izišla iz stana ostavljajući hranu na štednjaku. Nije znala što je to što je podgrijavala, nije znala ni odakle je izišla, niti je li hladna kiša ono što zebe kroz tanke papuče. Znala je samo da pod prstima i dlanovima pripijenim na trbuh osjeća utješnost svoje najdraže, bordo haljine od gustog baršuna.
* * *
Primopredaja stvari je trajala dugo, danima, pa tjednima. Bivši muž joj je pakirao paket po paket, komad po komad. Odugovlačio bi, a odbijao je njenu ponudu da dođe i sama uzme što joj treba. U razgovorima bi ju nazivao alkoholičarkom, na što se nije obazirala, pa luđakinjom, što bi mu davala za pravo, a ostale uvrede mu je vraćala kako se snalazila. Djeca su teško shvaćala što se dogodilo, a još teže prihvaćala činjenicu da majka u nekom malenom stanu večerima sjedi i gladi trbuh u kojem je polubrat ili polusestra. Otac je bio taj koji im je to rekao, nagađajući prije nego je dobio potvrdu od bivše žene. Pežorativnost kojom je to učinio je bila svojstvena bešćutnosti koja je ženu odvela u ruke prvog koji je naišao, a sada je njome i zazidavao zid između djece i majke, nedovoljno pribrane da u petnaest minuta ukradenog vremena nedozreloj djeci objasni kako i što se zbilo, gdje su bili početci, kuda su se stvari sve vijugale kao zmija među oštrim bodljama se izvijale da bi dovele do ludila sposobnog da ju raznese iznutra. Uzalud bi im bilo objašnjavati da se nije znalo, da se htjelo, pokušavalo. Ona je za njih utvara nalik majci za stolom. Neće ju nikada posjetiti dok u baršunastoj haljini leži i gladi trbuh pod mekim baršunom.

depra,iako dobro napisano.