prosipanja

Robert, Ralf, Đulia i Melisa su se vozili automobilom niz autoput ka moru. Hotel im je bio rezerviran, i veselili su se svome dvostrukom medenom mjesecu. Melisa je ponekada pomalo snuždeno okrenula lice prema prozoru i tiho pustila suzu, jer njoj nešto ipak nije bilo po volji u tom sretnom aranžmanu. Što? To ćemo tek saznati kada ispitamo sudbine naših likova.

Robert je rođen u radničkoj obitelji. Njegova majka, žena posebne ljepote i liječnica svjetskog glasa, začela je sina u sretnom braku s kandidatom za Nobelovu nagradu, Norbertom von Dringehendom. Posvetivši se karijeri, nisu imali mnogo vremena za svoje dijete, nego su se okrenuli svojim radovima i istraživanjima. Roberta je to neobično pogađalo, te je zapao u negiranje svoje istinske sudbine, stalno si govoreći kako je on dijete rudara i medicinske sestre iz ambulante. Melisu je upoznao već na prvom izlasku u grad, čim je upisao studij i smjestio se u studentsku sobicu s pjesnikom i kiparom Ralfom. Sve troje su se sve češće viđali, dok se nisu odlučili vjenčati. Vjenčanje je bilo zakazano za jednu srijedu kada melisa nije imala predavanja, a dečki su se zdušno bacili na prikupljanje dokumenata za vjenčanje. Jedan od njih dvojice, sada se više ne mogu složiti koji je to bio, shvatio je poražavajuću istinu da se brak može sklapati između jednog muškarca i jedne žene. Postojala je teoretska mogućnost da se vjenčaju i njih dvojica, ali opet bi Melisa ostala izvan te zajednice. Trebali su naći četvrtu osobu, po mogućnosti ženskog spola.
Na stolu na kojem je Ralf radio svoje kupive i pisao pjesme su razmotali veliku mapu grada, prelomili ga u područja i započeli epohalnu i epopejnu potragu za četvrtim članom dvostruke bračne zajednice. Svatko je preuzeo na sebe jedno područje i pretraživao teren tražeći onakvu kakvu su zamislili: morala je imati dugu, gustu, kovrčavu kosu, prirodno tamne i ogromne oči, uzak struk i zamamne bokove, oblu i tvrdu guzu i istu takvu sklonost pjesništvu.
Đuliju su našli nakon što su odustali od pješačke potrage za savršenom ženom, pa odlučili u Mali oglasnik staviti uspjelu Ralfovu pjesmu i istovremeno oglas:
«tri sretna srca,
u ljubavi kuca,
žele naći jedno
da budu zajedno.»
Oglas nikada nije izišao, jer je Melisu na putu do redakcije presrela brucošica veterine i upitla je može li s njom doći na vježbe iz ginekologije, jer je njena redovna krava Šara ostala stelna, a neće dobiti potpis ne napravi li vježbu iz osjemenjivanja. Melisa je nevoljko pristala. Došle su u zgradu fakulteta i ušle u staju. Melisa je stala u boks nad kojim je pisalo «Šara», a djevojka ju je zavezala i zamolila da stane na sve četiri, skine gaće i zagrize nešto tvrdo. Melisa je poslušala, a nakon vježbe je pojela papirić s oglasom i ispričala Đuliji, uz espresso u ljupkoj kafeteriji iza fakulteta, kako ona i njena dva mladoženje traže srodnu dušu za zajednički život. Đulija, sa svojim izostankom ženstvenosti i dugačkim rukama nipošto nije ličila na ono što su svi troje željeli, ali nedvojbeno je znala zahvate kakve ni najbolji muški nisu, pa je stoga Melisa izravno ponudila brak i vjernost njenoj čvrstoj ruci. Đulija se našla pomalo iznenađena ali silno zaprepaštena, pa nije mogla doći k sebi od uzbuđenja, na što je Melisa zadovoljno klimnula glavom i povela je k ovoj dvojici. Oni su bili nesebično usplahireni i to su pokazivali mašući rukicama. Njihovo iznenađenje je bilo uistinu veliko, ali ne i preveliko, a da odmah nisu izvadili svoja vjenčana odijela i počeli ih glačati kako bi stigli na vrijeme urediti svoj izgled. Željeli su na taj sretni dan tako i izgledati. Robert je zamolio Ralfa, a ovaj mu nije mogao odoljeti, da sami načine svoja sretna odijela za najsretniji dan. No, divno ih je bilo gladati kakoi zabadaju svoje tvrde iglice u meka sukna dok su djevojske prele pređu i zazivale ovčice i janjad. Sve ih je to podsjećalo na ugodnu mladost u djetinjstvu, a Roberta je posebno veselilo to što je njegovo vjenčano odijelo sve više nalikovalo sjećanjima iz slatkog radničkog djetinjstva kada bi njegova majka za koju nije želio priznati da je liječnica svjetskog glasa, znala sjesti i naštrkati mu nešto toplo za teške zime siromašnih radničkih obitelji. Robert uistinu nije bogznakako jednostavan za definiranje i svi opisi njega ovise o tome koliko je toga trenutka poricao svoju obitelj.
Melisa i Đulija bi za to vrijeme veselo plesale i vijorile svoje šalove i ešarpe oko njih. Nosile bi velove od srebrnaste paučine, svilene haljine i mirisne kose upletene u grudnjake bi zaplitale, pa se saplitale i raplitale, ovisno o dobu dana i mijenama muškog šića. Kada bi prsnule grudi u svoj njihovoj bjelini, znali su se momci neki puta i ubosti u svoje prste od iznenađenja, žeđi i igle.

Pred matičara su izišli u pratnji Ralfove klase s akademije i nekim izabranim modelima za aktove. Došli su u sovjim radnim uniformama, ali nisu izgledali toliko profinjeno kao mladenke odjevene kako us bile odjevene za vrijeme svojih vilinskih plesova oko mladih švelja. A mladođenje su izgledali upravo prekrasno. Ralfovo umjetničko umijeće i Robertov smisao za šalu okarakterizirali su njihova vjenčana odijela i to se moglo vidjeti čak i kroz zatvorene zidove. Pravilni oblici, pjesnički uzorci, ravnomjerni ubodi oštrom iglom i svilenim koncem, to je bilo pravo odijelo za mladoženju koji se ženi svojom metafizički voljenom dragom!

Već istoga dana su sjeli u automobil strane marke i povezli se na medeni mjesec. Neobično otmjen hotel prepun klijentele vrhunskih i svjetski poznatih šminkera i irskih i jet setera oduševljavao ih je svojim kristalnim lusterima, šankovima od mahagonija, perzijskim sagovima i teškim, masivnim livriranim potrčcima. Sve je bilo kao u raju, no Melisa je i dalje misteriozno pogledavala kao Valnea za Crnim čovjekom: ljubavno, no i neobično tužno. Već se dugo družila s Robertom i uočila je njegovu neobično spretnu spretnost i vještinu u sagledavanju prošlosti na poosebno zanimljiv način. I ona je, baš kao i on prije nje, odlučila pribjeći zaboravu i pravila se da je član četverostruko zaljubljenog tijela s više glava i avant-gardnim smislom za lijepo. Ostavila je strepnje u najdubljoj ladici zaključane. Kada prođe ljubavni žar, i medeni mjesec bude obavljen, tražit će od Đulije da joj iskreno prizna koji li je razlog za sve rjeđa igranja u staji i je li to ikako povezano s činjenicom da njihovi dečki sve češće na koljenima imaju slame?

Volio svoj stol s pokrovom od ebanovine. Nije znao odakle je ona došla, niti zašto je posebna, samo je volio to što povremeno može nekome reći da je to nešto što netko drugi nema. Veliki novci dani za jednu dasku su bili mala cijena za veliku posebnost. Položio je dlan na pokrov stapajući se s tvrdoćom i finoćom strukture najplemenitijeg drva u kući. Želudac mu je bio pun, brak je bio dobar, posao inspirativan i lukrativan, djeca dobro odgojena i pas slobodan od nametnika. Sve su osnovne potrebe bile zadovoljene, a praznina je rasla. Potreba za afirmacijom uzvišenosti ga je nagnala da učini nešto plemenito, duhovno. Svoju je dušu mogao nanizati u crne vitice lirskog teksta, oblike koji su nastajali u mašti je mogao otkrivati pod prstima koji modeliraju glinu. Dar za skladom boja i oblika je vapio da ga potjera u obilazak kuće i preuređenje prostorija. Troumio se i četveroumio, pa odlučio, od svih opcija produhovljenja svoga bića, naći negdje suprugu i strojarski stručno je polizati. Temeljito, sočno, tvrdo, meko, u krug i prema unutra.

Našao ju je u predvorju gdje je tkala, zastao i stajao dugo njoj za leđima. Tkalački stan je proizvodio zvukove i upletene niti, a leđa se sagibala naprijed i nazad, ritmično kao da joj je za pozadinom dobar potisak mesa u rodnicu. Digao mu se nakon nekog vremena. Dijelom zbog mirisa, dijelom zbog kretnji, dijelom zbog fine tkanine na koju će ju povaliti i uzeti.
Prislonio joj je ud, lako osjetan kroz meko sukno pamučnih hlača, na gornji dio leđa. Rukom ga je uspravio i potrudio se da osjetljivi donji dio bude izložen napetom platnu i osjeti struganje o njena leđa. Bilo mu je milo dok je ona nastavila onaj isti ritam, a on pratio održavajući pritisak po svojoj volji rukama se pridržavajući za remen na svojim bokovima. Nije napuštao svoju namjeru, iako je poželio podignuti je hvatom pod pazuha i pogurnuti na stan, pa uzeti tiho i kratko. Ne bi ništa rekla. Čitala je jednom kako je neka supruga kao krotka kravica stala na sve četiri i pustila muža na nju i od tada osjeća plemenitu strast rodilje i dojilje, pa joj je milo kada posluži u toj pozi. Nepripremljena, pružila bi penisu oštro nadraživanje koje bi čin skratilo do treptaja ako bi muž bio posebno pohotan. Ovaj puta i jest bio posebno pohotan, ali ne bilo kako. Želio je poeziju od perfekcionističkog užitka. Baš kao da joj je Božić, rođendan i godišnjica braka istoga dana, odlučio ju je podariti orgazmom, kolika god to bila avantura s neizvjesnim ishodom.
Njegova je odluka bila čvrsta i hrabra, njegovo držanje gordo, baš kao što mu je u gaćama pulsirala muškost nabrekla u položaju koji je odavao da i on posjeduje sve te kvalitete. Nije se predao uobičajenoj strasti za dobrim, ne previše kompliciranim guženjem. Najviše je volio njihov vrhunac strasti, kada bi je pitao smije li svršiti u nju. Na to su se oboje palili: on bi ju pitao osorno, ona bi odgovorila stidljivo. Uvijek je dobro prošlo. Uhodano. Bez iznenađenja. Kao da kupuje rižu uvijek iste marke i kuha je u istom loncu. Smije se izmijeniti jedino ruka kojom soli vodu. Ostale preinake bi mogle dovesti do nepredvidivih rezultata, te nisu kao takve bile dopustive.

Njegova misija je bila neočekivana i to joj je dalo draž: ona je tkala ne sluteći ništa.

Draškao joj je leđa i pogurivao ga k vratu, napinjući se na prste kao školarac koji se propinje ne bi li virio golim tetama u budoare. Šutjeli su oboje, ona jer radi, on jer je predan osjetu koji mu se razlijevao preponama. Nije joj nikada radio ništa slično, pa bi ga njeno ustajanje iznenadilo kao i sve drugo. Pogledala ga je u oči i nasmiješila mu se, što ga je dodatno zakočilo. Posve je bio zapanjen kada ga je uhvatila za ramena i pritisnula uza zid, a zabezeknut i kada je desnu ruku spuštala k jajima uz škrgut zubi. E, taj je zvuk još odzvanjao kada je s glavom pred njegovim preponama počela otkopčavati šlic. Nije mu bilo jasno kako škrgutanje zubi ide uz pušenje kurca, ali toplo se nadao da neće biti naročitih poteškoća i spustio joj ruke na ramena dok je ona sagnula glavu kao da će piti iz česme koja lije prema dolje u želji da usnama obuhvati kurac, sada već naveliko mlohav od iznenađenja. Upitao ju je što ona to radi, no izgledalo kao da ga čuje. Vrijedno je cuclala, samo nekada dižući glavu da bi promotrila bljedilo lica svoga mužjaka. Blago pognut je skratio ud dovoljno da joj dlakama draška po nosu dok ona guta cijeli kurac. Tek što je fiziologija uda sama sebe uzdignula, bez signala iz mozga napastvovanog, iznova ga iznenadilo i zakočilo njeno grgljanje i nabijanje do gubitka daha. Nije se dala smetati, samo je počela meki glavić nježnije pritiskati jezikom uz obraz i jače kružiti glavom, okrećući je u svim mogućim pravcima u koji se dala izvinuti, predano se nudeći na jebanje u usta sve dok mu nije sinulo da je to sve zapravo jako ugodno i požuda nije odnijela kontrolu nad svime, pa ju je žustro uhvatio za kosu i usmjerio kurac što dublje u grlo i zabijao ga dok nije počela krkljati. Nakratko je popustio i izvukao ga do te mjere da je nekako došla do dva ili tri ubrzana, vapeća daha a onda ju je isponove stao natakati kao čarapu na nogu. Praktičan je to čovjek i čim je došao k sebi od iznenađenja, stao je uživati u spoju neobično mekog i inspirativnog dijela tijela svoje žene sa svojim Vilkom.

I sada bi se tu moglo još pisati, samo da nekim slučajem pisac ne žuri polizati pičku jedne tigrice.

Šala mala, jer priča se nastavlja:

Svijet je jedno stabilno mjesto i fenomeni su ograničeno fenomenalni. Umjesto da ga je uzela za ovratnik jednom, a raspojasala se drugom rukom, te ga navukla na sebe da uđe kurcem u vlažnu nju, ona je stala pri pušenju i pušenju do otekline u grlu i redovnih gubitaka daha. Inicijativa je vremenom prešla tamo gdje treba biti, te je pušačica pretvorena nekolikim pokretima u kravicu, s tom razlikom, što je ovaj puta bila rascvala kao kosovski božur. Trudbenik je vrijedno marijao, no poznato mu je sladostrašće izostalo jer ona jednostavno nije bila kava je trebala biti. Jadan je čekao poznate trnce i uporno pokušavao osjetiti onu draž prodiranja u gusto spojeno meso s uskim procijepom, no u tom se području nalazila samo receptivno raspoloženo grotlo ključale sluzi. Zvuci su bili nepoznati. Čulo se nešto nalik mijaukanje, s notom laveža u sebi. Štoviše, zvuci su se na trenutke i pojačavali do pravog stenjanja. Čuo je za te fenomene, pijani su dripci pričali da su neke žene puštale zvuke kakve čine teško pritisnute podne grede i mačke pod kružnim pilama, ali on to nije čuo. Mislio je da ženski vokabular ima dvije rečenice. Krnju: «Ručak!» i imperativnu «Operi ruke!», pa se sada osjećao kao kada bi pjevač folka došao na koncert simfonijskog orkestra, s tom razlikom što je imao čvrsto ukrućenje.
Zahvaljivao je svevišnjem što je toj kravici podario tako jedra bedra, obećao je sebi da će mjesečnu plaću dati u Caritas jer mu je podareno da cijelo tijelo poskakuje u ekstatičnoj sreći. Zaboravio je pitati gdje se smije svršavati, jer su ga iznenadne salve dahtanja kravice neobično snažno pobudile da i sam štrcne svoja četiri uobičajena pljuska, te još iznenadna i dodatna dva.
Na onoj tkanini ju je povalio za kraj. Ležali su spojeni i iznenadno jedno u drugo zaljubljeni, gledajući se u oči.

Bila je u tramvaju je, na putu kući. Do večere je bilo još osam sati, jedan ručak i mašina veša. Njene ruke su odavno grabile predmete, a zgrabljene bi ih stisnule dok zglavci nisu pobijeljeli, dok se nokti nisu usjekli u meso dlanova. Lice joj je uvijek bilo mirno. Nije dopuštala projekciju unutrašnjosti na licu, no ona bi tada pokušala pobjeći kroz prste i bivala vraćena usijecanjem u vlastito meso. Pretvorena u bol, nervoza je skretala pozornost sa sebe. Nekoliko dana je to uspijevalo, a tada je nastupila rezignacija. Iz rezignacije ju je dizao alkohol. Isprva uz izgovor o probavi, kasnije i za spavanje, naposljetku je nestajao i rum dok su ostali stanari bili negdje drugdje. Između ručka i veš mašine će popiti nešto, između veš mašine i večera će popiti još nešto, a poslije večere će pred svima popiti i čašu vina. Jednom je osjetila svježe brazde noktiju nasuprot hladnoći boce iz smočnice i primijetila je da su se to zapravo dotakla njena dva lijeka. Od drugih alkoholičara i solo-trinkera ju je razlikovala činjenica da je ona bila svjesna svog problema, a svjesna i pravih izvora i rješenja. Strpljivo je odgađala rješavanje, čekala bolja vremena i neke nove okolnosti koje nisu nikako nastupale, a u međuvremenu kratila vrijeme polaganim širenjem svoje ovisnosti o alkoholu. Izazvala ju je namjerno, učinila se ovisnicom. Predano je svakoga dana uzimala podjednake količine u podjednaka doba dana. Sasvim svjesno je to učinila. Povećavala bi količine čim bi izostala točno predviđena doza omamljenosti, ili kada s novom dozom ne bi bila zadovoljna. Činilo joj se da mora biti još ovisnija. Sve je bilo bolje nego razmišljanje.
U stan je ušla prva i sjela pred televizor podignuvši noge na stolić pred baršunastim trosjedom, zavukla ruku iza tapecirane spužve na kojoj je ležala i iz nekog, samo njoj poznatog procjepa u namještaju izvadila pola litre sasvim obične votke. Otpila je gutljaj i polagano spremila bocu na mjesto, kao da se radi o milom djetešcu skrivenom od obitleji koja gane želi. Ruke je položila kraj tijela, s dlanovima na baršunu je odmarala brazgotine na dlanovima. Željela je dlanove u novi dan unijeti kao tabulu rasu – spremne za ispisivanje novog kardiograma tjeskobe. Ručak će kasniti, kao što to biva uvijek. Počesto, većinom s pre tankim izgovorom odlazi s posla ranije. Osjeća se svakim danom sve prozirnije kada pozdravlja ljude u loše glumljenoj žurbi. Ona nije nikada bila dobar glumac i treba joj hrabrosti da razbije tremu za ovaj teatar. Onima na poslu glumi da odlazi nekuda važno, obitelji glumi da ostaje do kasno na poslu i zbog toga nema jela na stolu, a sebi glumi da će jednom riješiti probleme.
Razmišljala je o sebi uz zujanje televizora koji je uključila na nepostojećem kanalu i gledala u snijeg. Njena iskrenost samoj sebi je vrlo nesvojstvena alkoholičarima. Kao osoba koja nije imala nikada ništa za kriti, nije ni stvorila vještine glume. Kao osoba koja ne zna glumiti, trebala joj je hrabrost za svakodnevne uloge majke, žene i suradnice. Zvučalo joj je to kao „čovek, drug i starešina“. „Ljudina sam od žene“, mislila je nekada, „Baš sam čudo od veličine. Savršenstvo ljudskosti.“ Razmišljala je o sebi dok se bližilo vrijeme kada dolaze oni drugi – muž, a zatim i oboje djece. Pogledala je na sat, svjesna da je potrebno krenuti s ručkom, no smislila je da će im reći kako je tek došla, pa potegnula još jednom i još nježnije odložila alat za lakši prolazak kroz životne tegobe.
Posebno ju je iritirao ulazak muža u stan. Njegova tišina kojom je oglašavao svoj dolazak je podsjećala na one prve korake koje čovjek učini nakon dugog ležanja u šumi i sve obližnje pjevice umuknu na mah. Tako je i on proizvodio neke šumove nalik hodanju po lišću, a ptice bi zamukle taj čas kada se on pojavio u blizini. Taj je čovjek žderao dobro raspoloženje. Nervirala su ju i djeca. Oboje. Ona jer je u pubertetu i drska, on jer je nedozreo i glup. Jednom joj je palo na pamet da nožem kojim je sjeckala mrkvu jednostavno odsječe šaku i pusti da arterija ispusti količinu krvi dovoljnu da s njom izađe i to malo života što je u njoj ostalo. Prestravila se svoje ideje, preostalu mrkvu pobacala u juhu bez čišćenja i pranja, pa podudlala još malo iz svoje kuhinjske dudice.
One ptice su utihnule. Nije čula otvaranje vrata ni izuvanje cipela, a po tjeskobi niz kičmu je znala da je on stigao doma. Sjeo je kraj nje i promijenio program bez pozdrava, a onda ju je gurnuo gunđajući o ručku. Već se mogla vidjeti kako jednoga dana poseže rukom za skrivenom bocom, pridiže se kako bi pokreti bili elegantniji, i široko zamahnuvši teatralnim pokretom mu udara bocom u glavu, a on se stropoštava, krut kao od stakla, pada na pod i razbija se u prašinu.
Otišla je u kuhinju, popila malo ruma i počela premještati stvari bez nekog smisla i reda. Nakon nekoliko neuspješnih pokušaja, pogodila je kuda ide koji lonac i maknula je salatu sa štednjaka prije nego je izgorjela. Dugo je gledala u ocat i brašno pitajući se koje od toga ide za pohanje, a koje u salatu. Popila je još malo, stavila tri tanjura na stol i izišla iz stana ostavljajući hranu na štednjaku. Nije znala što je to što je podgrijavala, nije znala ni odakle je izišla, niti je li hladna kiša ono što zebe kroz tanke papuče. Znala je samo da pod prstima i dlanovima pripijenim na trbuh osjeća utješnost svoje najdraže, bordo haljine od gustog baršuna.
* * *
Primopredaja stvari je trajala dugo, danima, pa tjednima. Bivši muž joj je pakirao paket po paket, komad po komad. Odugovlačio bi, a odbijao je njenu ponudu da dođe i sama uzme što joj treba. U razgovorima bi ju nazivao alkoholičarkom, na što se nije obazirala, pa luđakinjom, što bi mu davala za pravo, a ostale uvrede mu je vraćala kako se snalazila. Djeca su teško shvaćala što se dogodilo, a još teže prihvaćala činjenicu da majka u nekom malenom stanu večerima sjedi i gladi trbuh u kojem je polubrat ili polusestra. Otac je bio taj koji im je to rekao, nagađajući prije nego je dobio potvrdu od bivše žene. Pežorativnost kojom je to učinio je bila svojstvena bešćutnosti koja je ženu odvela u ruke prvog koji je naišao, a sada je njome i zazidavao zid između djece i majke, nedovoljno pribrane da u petnaest minuta ukradenog vremena nedozreloj djeci objasni kako i što se zbilo, gdje su bili početci, kuda su se stvari sve vijugale kao zmija među oštrim bodljama se izvijale da bi dovele do ludila sposobnog da ju raznese iznutra. Uzalud bi im bilo objašnjavati da se nije znalo, da se htjelo, pokušavalo. Ona je za njih utvara nalik majci za stolom. Neće ju nikada posjetiti dok u baršunastoj haljini leži i gladi trbuh pod mekim baršunom.

-                      Ali, gospođo, ja ulažem živi novac, čiste eure do kojih nije lako doći. Ideja je moja i ja preuzimam na sebe rizik
-                      Svjesna sam, sve je to tako kako vi kažete, ali vi biste stajali s kućom na preniskoj cijeni godinama da je ne možete dati meni na upravljanje i oplemenjivanje njene vrijednosti kroz moj rad
-                      No, biste li vi mogli sami od sebe poduzeti tako nešto? Vi trebate moj kapital.
-                      Kapital koji nudite je samo polovica, Vi tražite od mene da sa svoje strane doprinesem jednako kao i vi, te da organiziram djelatnost koja bi se u toj kući imala izvoditi, te ju tako stavim u funkciju i iz nje stvorim novu vrijednost. Bez mene biste imali samo nekretninu koja propada dok vi čekate da cijene porastu brže nego što je njeno truljenje pod običnim zubom vremena.
-                      Zamisao je moja, suradnja je nužna, kapital treba biti jednako uložen. Isto kao što ste vi vješti u radu, tako sam ja vješt u sijanju sjemena koje donosi slatke plodove. Nije li ovaj naš razgovor i Vaš živ interes, kojega do prije nekoliko tjedana nije bilo ni u primislima, neoboriv dokaz da sam svojom zamisli zapalio vatricu na kojoj se i vi želite zagrijati.
-                      Vatrica uistinu tinja, ali nakon potpale, vi očekujete da ja deset godina prikupljam okrajke po gudurama i prinosim na vatru, dok biste se vi samo grijali. Recite mi, zasadite li voćku, hoće li vama pripadati polovica svih plodova cijelog njenog biljnog vijeka, ili će lavovski dio pripasti onome tko se za nju svakodnevno brine? Začnete li ženi dijete, hoćete li u njemu jednako uživati kao i žena koja ga rodi, iako ga niste nikada niti oprali, a kamo li podijelili bilo koju ozbiljniju brigu oko čeda? Kažete li put vozaču izdaleka, hoćete li tražiti polovicu njegove vozarine? Biste li mogli vi umjesto mene voditi posao? Biste li imali volje svakoga dana saslušati desetine ljudi, a svaki od njih nosi neki prigovor kakav još niste čuli i svakog pojedinog govornika morate saslušati u njegovim djetinjastim i bedastim izlaganjima, kao da Vam o tome ovisi život, a da biste na kraju dana meni dali polovicu svoje zarade zato što sam Vas ja nekada davno nagovorila da trpite svakodnevne ubitačne male dosade i velike gnjavaže? Biste li mi držali ruku dok se trese pred pijanim poreznim inspektorom u pola osam ujutro?
-                      Gospođo, shvaćate li da je rizik moj i da sam ja pred Vas donio gotovu ideju koje samo treba provesti? Mogao sam to odnijeti bilo kome, no ja sam znao za Vaše vrlo čuvene sposobnosti i baš sam Vama odlučio povjeriti toliki moj novac!
-                      Da, i za svaki ste slučaj, a od silnog povjerenja u moje sposobnosti, odmah u početku zatražili da jednak novac i ja na istu hrpu stavim, a onda ste me zaželjeli kao zatočenika zajedničke hrpe, onoga tko će svakodnevno skrbiti da se ona ne rasipa. Prilike za zaradu nisu nikada nadohvat ruke, njih se mora tražiti, procjenjivati, iskorištavati na pravi način. Slučajevi gubitka dolaze sami i ne treba ih prizivati ni šaptom, a teško ih se rješavati bez znanja, smirenosti, strpljenja, velike brige i još koječega čega se sada, u žaru ove rasprave, ne mogu sjetiti.
-                      Čemu ovo sve? Ja sam samo dao ponudu, otvoren i konstruktivan prijedlog, a vi se ponašate kao da sam Vas htio prevariti ili iskoristiti. Samo sam predložio, a na Vama je da mi odgovorite s protuprijedlogom kakvim biste zadovoljili svoje interese. No, sa žalošću utvrđujem da sve što rekoste ide u pravcu kritike, dok nema ni najmanje naznake da biste se uopće i malo potrudili da postignemo dogovor na obostrano zadovoljstvo. Vidite, moram Vas u to uputiti, ja sam stari i vješt pregovarač i nastojim otpočeti pregovore na takav način da Vam predložim nešto što će Vas zainteresirati, no uvjete postavljam tako da iz dogovora uzmem što više. Prihvatite li, moja zarada je najveća koju sam ja sebi mogao zamisliti. Odbiti nećete, jer prijedlog u sebi sadrži dovoljno iskrica koje će Vam zapaliti Vaš poduzetni duh, ne sporite da ga u Vas ima dosta. Odbijete li, niste osoba koja treba poslovati sa mnom. Predložite li nešto što je nalik mojoj ideji, ali raspodjela kolača je predložena u drugim omjerima, tada ste pregovarač po mojoj mjeri i cjenkanjem ćemo naći neki unaprijed zadani rezultat utakmice koju nismo još odigrali, ali hoćemo. Zajednički.
-                      Ne bismo mi to igrali zajednički, Vi ste tek pokazali na teren i savjetovali me da zajednički kupimo dres u kojem ću ja deset godina trčati od gola do gola dok ćete vi naplaćivati svaku drugu ulaznicu za spektakl babe u gaćama koja napucava loptu protiv jedanaestorice mladaca. Ne bih se ja tako igrala, mili moj nesuđeni partneru.
-                      Očito je da vi mene odbijate, i žalim zbog toga. Još nitko nikada mi nije ovako negativno pristupio.
-                      O, jeste, jeste. Možda nitko nije u početku pokazao toliko obrambeni stav, ali sigurna sam da već odmah iza početka suradnje imate redovan problem s konfliktima s partnerom. Da, odbijam Vas, samo nisam znala kako da Vam to kažem. Zamarate me, jer zacijelo i ne znate da sam se jučer posavjetovala s Vašom prošlogodišnjom žrtvom.

Popodne su glasovi bili grleniji. Nadjačavali su automobile i autobuse, dovoljno daleke da se mogu promatrati uz šetnju po nasipu, dovoljno bliske da ih se mora nadjačavati.
Kasno ljeto zamiriši sijenima kraj rijeke. Otkosi su ostavljeni truleži i memli kišne godine, neka djeca su se poigrala paljevinama i oštar miris spaljenih trava je otišao već, ostavio je samo daške ladanjske atmosfere.

Ona je tražila odmor i oni su zajedno tražili mjesto za odmor. Noge su im već odrvenjele od nekoliko sati šetnje, prebiranja trava i brojanja auta s ljudima koje neće upoznati nitko. I grla su umorna, nadjačavala su zvukove, njedrila smjehove, stezala se kada je ono drugo grlo reklo da je vrijeme nepovoljno za ljubav. Zemlja ih je prikovala uza sebe cijelom površinom torza, one iste minute u kojoj su se složili da je padina uz nasip pogodna za posjesti se i pripremiti za put doma. Primijetio je da će njena siva trenirka dobiti zelene mrlje koje se teško peru, ponudio joj da legne na gornji dio njegove. Šutjela je, nije joj više bilo do razgovora. Njen svijet se sastojao od njih dvoje i niza problema nekada odloženih u kovčege, a koji su u zadnje vrijeme iskakali iz njih, neplanirano podsjećajući na svoje groteskne fizionomije i sposobnosti dosađivanja upornim ponavljanjem. I on se nalazio na sredini brvna između samoće i udruživanja u jednu dušu s dva tijela, ali sada nije mislio o preprekama, nije u tom trenutku vagao težinu prelaska nasuprot voću koje ga je čekalo na drugoj strani potočića. Uživao je u mirisu dima koji se pod visokim pritiskom u zraku spuštao nisko i strujao tri pedlja nad njihovim glavama.
Mirisalo je kasno ljeto, ono još posve zeleno, a zrelo i plodno.

Mirisi su se izborili za svu njegovu pažnju i okrenuo se na bok, gledao joj crte lica i zamišljeni luk svježe uređenih obrva, trup zaobljen na ženskim mjestima na ženske načine kako diše svakom vrstom tkiva i još pomiče i koljena u zraku. Približio je glavu obrazu, mirisala je. Dodirnuo joj je obraz usnama i zadržao toliko dugo dok se nije pomakla. Odmakla se, namrštila i pričala o nekoj od prikaza koje su ju opsjedale tih trenutaka, toliko obuzeta svojim mislima, da nije uputila čak ni kurtoazni površni poljupčić. Slušao ju je i čekao. Neko potpitanje, neka upadica, posvemašnja nezainteresiranost za njene probleme, živo zanimanje za još baršuna na donjoj usni, za udisanjem mirisa punim nosnicama, za njenu kosu na svojim grudima, pa makar ju morao i počupati da bi do toga došlo. Praznila se, sve glasnije i življe prebirala po skladištu avetinja, opisivala jednu po jednu. Nije joj proturječio, nije bilo što za proturječiti, jer aveti su tako stvarne promatraču i treba ih pustiti da same od sebe, umorne, polijegaju u svoje kovčege čekajući istrebljenje.
Gledao ju je dok se oblačila: ostavši bez čistog rublja za svakodnevicu, obukla je zastave za oglašavanje želje za užitkom, bordo, svila, čipka, bokserice iz kojih tako slatko provirivali obrazi debelog mesa dok je po donjem dijelu ormara tražila čistu trenirku. Ležeći kraj nje, znao je da pod pamukom čeka svila, pod svilom još svilenija svila koja pjeva pod prstima. Čekao je smirenje, predisavao težak, ubrzani dah čekajući opuštanje pustivši mašti da joj radi sve što joj je volja. Mašta je zaobišla milovanje, mašta ju nije voljela, previše obuzeta munjevitim slijedom ruke ispod gornjeg dijela, kažiprsta i palca oko bradavice, srednjaka u njoj, njega cijelog iznad nje i nekoliko kapi njega kako ostaju iza grča i klize niz stidne usne ka međici. Ne bi ju ljubio, osim koliko je pristojno, da se ne osjeća potpuno zapostavljena. Žudio je za otporom suhe i hladne, radovao se snažnom otporu nespremne žene i jednom rukom zagrljenom bedru koje čupa iz bokova dok uvlači zadnji milimetar kurca u nju.
Ona je ponovo pričala o plaći i vremenu kao da čine neugledan i težak sendvič koji se mora pojesti prije deserta.

Sklonio je plaću s vremena i bacio ju u nevažnost i privremenost. Privremenost je progutala i problem vremena. Nakašljao se i na čisti prostor bacio riječ o želji za tišinom, nagnuo se i široko progutao vrh pubisa kroz platna, ostavljajući blag trag sline i zuba dok ga je odgurivala. Još je dan, veli ona, a on gleda kako sunce dodiruje vrhove kuća na zapadnoj strani. Neće još dugo, naravno, pustit će ju da otpriča sljedećih pola sata i zabavljat će se svojim mislima o njenom tijelu nemarno joj mijeseći sise i trbuh, naizmjenično, kako mu kada paše, pritišćući čas jače, čas nimalo, skrećući hod mašte k vođenju ljubavi nasuprot ranijoj želji da ju izjebe, jer ona sada priča o lijepim stvarima. Ona sanjari o vikendici u planinama, o miru i psu s puno dlaka i malo laveža, o kaminu i luli, ona voli i to počinje pričati iz nje, zračiti partnerstvom u zajedničkom sanjanju. Zarobljen silnicama bliskosti, s travom oko sebe i planinom iz bajke, u smiraj danjeg svijetla ju ljubi kao da je prvi puta žena dala svoje meke usne. Osjeti mekoću, vrućinu, davanje. Bokovi joj prihvaćaju ruku koja je zaboravila sve detalje pristojnog uzbuđivanja žene pred uzimanje i odmah skliznula u nju. Njen je prvi uzdah prikriven nadglasavanjem nadmoćnim primjećivanjem da je još uvijek dan i da joj to više ne smeta «čim osjeti da joj je nešto tvrdo u pički». Zanemaruje njegovu ironičnost, šuti i ne misleći ništa više. Ne misli, ne želi, samo je otvorena i ovdje i sada, gdje god to bilo.
Prolaznici su u sumraku vidjeli siluetu krupne tvorevine, klupko mesa u zagrljaju. Dok su njena leđa bivala sve zelenija, njegova su koljena poderana sve dublje. Baš kao i ona cijela. Kućica u planinama je ispunila svoju svrhu i rasplinula se kao što je sijeno prešlo u dim i energija dvaju tijela u vlati vlasulje nasipa.

Posteljina je bila već odavno nalikovala na voštano platno: znoj na znoj, prašina na znoj, stvorila se pokorica osušenih epitelnih pločica i kožne masnoće neugodnog, užeglog mirisa.
Kada bi bila uzbuđena, ne bi primijećivala. Nakon svakog orgazma bi osjetila kako u prostoriju ulazi neki treći stvor, trol koji se bližio krevetu i smrdio sve odvratnije, i iznova bi se čudila tom dojmu, i iznova bi shvaćala da sada primjećuje ono što joj do prije nekoliko minuta uopće nije smetalo. Pomislila bi kako su joj leđa, dupe i kosa poprimili užegao smrad, kako to nije samo njena i njegova izlučevinasta masa, nego da se ovdje smiču još mnoga tijela. Neka tijela se smiču i s njenim jebačem, neka se smiču s nekim trećima osobama. Kakav je interijer stana, ne bi se začudila da neki od spolnih partnera i nisu baš osobe od krvi i mesa. Ona je tu samo radi proteka vremena, njeni su interesi negdje drugdje, nepodnošljive smradove ne mora podnositi i onaoga trena kada misli budu buđenjem mučnine oprizvane da se malo obazru na utrobu, ona plahtom prekriva prednje erogene zone i skuplja odjeću. Za odijevanje joj treba manje nego brzom mljekonoši, obuvanje je u letu obavljeno, ne pozdravlja nikada ničim više nego jednim jednosložnim potihim povikom.
Uvijek je dolazila u točno vrijeme, ni minute prije ni kasnije. Strahujući od mogućih prizora, ni jednom se nije usudila doći izvan zakazanog termina. Njena bujna mašta bi joj prikazala raspojasanog dragog kako se lješkari uz dvije oronule ljepotice, njegovog prijatelja iz ranih dana kako s čašom opasno jakog pića polijeva zrelu ženu razvodnjenih bedara i grudi presloženih preko djevojčice od šesnaest godina i dvijesto razvratnih navika, ili bi joj sinulo da neka njena istomišljenica isto kao i ona bježi od neugodnih mirisa.
Jednom je donijela svoju posteljinu, ali se nije mogla nametnuti i promijeniti ju prije nego je bila položena na nju. Vratila ju je doma i spremila odakle ju je i uzela. Drugi puta se pokušala jebati na podu, ali brzo je prešla na krevet – čim je vidjela obrise otpadaka ispod kreveta i propuh joj donio još ustajaliji miris vlage u vlaknima na korodiranim oprugama. On nije komentirao njene pokušaje. Šutke bi ju gurnuo na krevet čim bi se skinula, osim kada je legla na pod prije nego je stigao do nje. Nije negodovao, legao je nad nju i počeo ju guliti preko tepiha od grube konoplje. Izgulio joj je kožu na leđima.
Cijenila ga je od početka. Ravnodušnost kojom je pristupao svakom poslu, bolesna flegmatičnost i odsutnost smijeha su ju razoružavali svaki puta kada bi prišla licu s najgušćim obrvama njenog života. Možda je vidjela i gušće obrve, ali oni koji su ih imali, oni nisu imali i ono nešto što bi na njih privuklo oči. Tanko tijelo, opušten trbuščić, nezdravo blijeda put i mlohave ruke, zadah po prekomjernom piću. Njegov život, činjenica da je živ, sve je to njoj bilo malo čudo s kojim se radije susretala na randesu s flešbekovima nego uživo. S druge strane, iskustva je rado obnavljala kada bi joj se prohtjelo.
Razmjenjujući iskustva s drugim ženama, nije spominjala svog prijatelja iz sjene. Držala ga je za sitnu pokvarenost koju si je dopuštala rijeđe nego što bi si druge žene priuštile višak jela nad potrebama. Ona, s druge strane, imala je jaču potrebu i zadovoljavala ju je samo onda kada je tijelo javljalo da se osjeća nepotpuno. Umjerenost je njena deviza. Često bi se, u razgovoru s tim istim svojim prijatlejicama koje previše jedu, uhvatila kako ih vidi s njim: i one imaju njega, i one se povremeno zavlače u skrovišta za dvonožne olinjale lasice i puštaju nadraženost da ih dovede do pražnjenja energije od nožnih prstiju do tjemena. I one zastenju, baš kao i ona, onog trenutka kada osjete čistoću jednostavnosti spolnosti mesa u kojem se kreću i poistovjećuju ga sa sobom. Uvjerena je, i one se skriju kako bi se počastile ogoljavanjem svoje potrebe do krajne jednostavnosti prepuštanju unošenja sonde za osjemenjivanje pred svoje privremeno jalove maternice. Spremnost njenih organa je čak nepoželjna, ona preferira da bude uzeta kao da se tome nije ni nadala. Putem k jazbini, ona će usmjeravati svoje misli na svakodnevne probleme i tako smanjiti želju na nezamjetnu, ugušenu cijenama špeceraja i opomenama koje je puštala iz štampača ravno u domove iz kojih neće doći novac. Pogled na njega i njegov životni prostor ju neće uzbuditi, naprotiv, osjetit će sve senzacije povezane s truleži koja plače iz svakog djelića, uvučena čak i u auru namještaja. Golo tijelo muškarca bolesnog do koštane srži će ju također odbiti, čak i više nego ju odbija lijeganje u bazen prljavštine. Svjesno se gura u stanje još većeg odbijanja osvješćivanjem da njegov mlohav penis vjerojatno znači da mu nije čak ni poželjna. Tada, kada se osjeti potpuno nespolnom, sile koje joj bacaju torzo, šire noge i usmine, obuzimaju ju potpuno.

ali, btw:

negdje iza mene je neka crvena crta, dvostruka

kada sam mislio da ju podvlačim, stisnutih zuba, upirući iz sve snage, svim crvenim tvarima bijesno sam vukao na sve strane, svaki uočen predmet odijelio od mene trakom koja je trebala značiti razdvajanje, prekid, novo vrijeme

sve su se crte izbrisale čim zubi više nisu škrgutali i škripali iza grkog kesa

odlazeći, rušio sam već zapaljene mostove preko kojih sam stremio preći ostavljajući nedovršene kuće , u njima svoje snove raskomadane oštricama straha od uobličavanja materije u želju

negdje putem, u nekom pastelnom mraku, zatvorenih očiju vidjeh:
crte su podvučene odavno, trulo je meso odrezano
mostovi nisu ni postojali, spaljivao sam samo svoje tlapnje

Something’s gotten hold of my heart
Keeping my soul and my senses apart
Something’s gotten into my life
Cutting it’s way through my dreams like a knife
Turning me up, turning me down
Making me smile, making me frown

In a world that was war
I once lived in a time
That was peace
With no trouble at all
But then you came my way
And a feeling I know
Shook my heart
And made me want you to stay
All of my nights
And all of my days

I wanna tell you now
Something’s gotten hold of my hand
Dragging my soul to a beautiful land
Something’s invaded my night
Painting my sleep with a colour so bright
Changing the grey, changing the blue
Scarlet for me, scarlet for you

I’ve got to know if this is the real thing
I’ve got to know what’s making my heart sing, oh yeah
A smile and I am lost for a lifetime
Each minute spent with you is the right time
Every hour (yeah) every day (yeah)
You touch me and my mind goes astray
And baby yeah, and baby yeah

Something’s gotten hold of my hand
Dragging my soul to a beautiful land
Something’s gotten into my life
Cutting it’s way through my dreams like a knife
Turning me up, turning me down
Making me smile, making me frown

In a world that was war
I once lived in a time
That was peace
With no trouble at all

But then you, you, you
Came my way

And a feeling I know
Shook my heart
And made me want you to stay
All of my nights
And all of my days

Something’s gotten hold of my heart
Keeping my soul and my senses apart
Something’s invaded my night
Painting my sleep with a colour so bright
Changing the grey, changing the blue
Scarlet for me, scarlet for you

na iceka, molim hitno