...refleksije..

 
Zadnji dan u Arnhemu..
Vani je već sumrak. Moju sis su već premjestili u neki gradić blizu Amsterdama. A ja čekam od 8h ujutro da me kočija pokupi, da idem u zatvor. U pravi zatvor. Ne znam točno ni kam idem, da li daleko otud,…kako zatvor može biti bolji od ove policijske ćelije br.26?!
Dolazi Job. Jedan od onih starijih čuvara. Bila su tamo tri Joba, jedan Georg, jedan Jan, i jedan Ian, a bio je tu i jedan koji je tražio da ga se zove Mr. de Jong. Svi su bili dragi. Ime one simpa čuvarice nisam mogla zapamtiti. Kako je ta žena imala prekrasnu kosu..dugu  gustu crnu kosu u najurednijim sitnim pletenicama. Žena sva je bila slatka.
Evo, dolazi jedan Job i kaže da idem, da krečem za Bredu za nekih 20-ak min kada mi kočija stigne. Sjeo je kraj mene na onu strunjaču i pitao me da li želim nešto pojesti prije puta. Odbila sam. No on je inzistirao. Pitao je: «Jabuku, naranču, bilo što?». Ok, rekla sam: «Može jabuka.» I donio mi je najveću najcrveniju jabuku koja mi je bila baš ok. U slast. Malo po malo, došli su i drugi koji su bili dežurni, pa i Georg.
Dečki su mi pričali kako je bolje tamo u zatvoru, kako ću imati veću slobodu, te da ću tamo moći ići u knjižnicu. Ovdje sam samo imala jedan zajednički ormar u hodniku u kojem sam mogla izabrati neko štivo za čitanje. Nisam trebala čekati na red. Kad god sam pozvonila na onaj portafon iznad Wc-a, uvijek bi netko došao i odveo me da izaberem što želim za čitanje.
Ljudi, ljudi, ljudi, ja naprosto nisam mogla vjerovati da mi je bilo žao napustiti ove ljude.
Žao mi je što nisu svi dečki bili prisutni, pa se nisam mogla pozdraviti sa svima. No, ovi koji su bili ovdje, ovi su mi zaželjeli sreću. Evo, kočija je stigla, ja sam pokupila svoje prnje, Job mi je pomogao pospremiti ćeliju 26 i krenula sam. Obećali su mi da mi drže fige. Rekoh im: «Take care men» i oni su vratili isto. Dok sam se rukovala s ovima, dvojica su me čuvara-vozača već čekala kod vrata od dizala. Bili su jako ljubazni. Ipak im je Georg rekao da paze na mene.  
Kad sam izašla u dvorište, pitali su me da li želim sjediti sama ili s drugim ženama koje su već bile u tom blindiranom kombiju. Samo se još na moj ukrcaj čekalo. Pitala sam ih da što bi mi oni preporučili i rekli su da je bolje da sjedim sama. Tijekom vožnje sam uvidjela da je zaista bolje tako.
Stakla su bila zatamnjena, a budući je već pao sumrak, nisam mogla dobro vidjeti van. Ja sam barem bila okružena staklom. Sjedila sam na prvom sjedalu. A ove žene iza su imale samo maleni djelić prozora. Bile su u mraku i bile su tako glasne.
Jedna je očito bila strankinja jer je pokušavala mucati na engleskom. Možda bi taj njihov razgovor još sličio k nečem da je ona druga imala mrvicu pojma o istom. Kako je to neodgojeno, kako glasno, kako se to prenavljalo. Ne trebaš biti stručnjak za strani jezik, ili za ljudski odgoj, ili za dušu da bi razumio govor glasa, da bi shvatio te babe.
Krenuli smo. Vozili smo se po istom kružnom toku po kojem sam se ja vozila u Astri 1,6 16V, sa «svojim» inspektorom do suda. Prošli smo pokraj one iste velike crkve u gotičkom stilu i uputili se prema mostu. Prema onom istom mostu po kojem sam došla u ćeliju 26. To je bio viseći most. I kad smo ga prošli, moje se lice već orosilo.
S moje desne strane sam mogla vidjeti zalazak sunca. Kako je bio prekrasan, makar i kroz ta debela zatamnjena stakla. I s obje strane nepregledne livade još uvijek pune svakakve stoke.
Konji..prekrasni su, a pokreti su im tako skladni. Prekrasne životinje. I krave..sa svojim lijepim velikim očima. I sva ostala živina. Nakon onih zidova i trodimenzionalnih izlomljenih sjena u boji, ovo je bio melem za moje oči, melem za moju dušu.