onda... (3)
Ja sam svjesna toga da moram biti ovdje, da bez obzira na to da li ću vikati, lupati, sebe pozljeđivati,…ipak ću ostati ovdje. Samo bih izmučila sebe i druge i napravila si veći pakao nego što već jest. A ovako, kada se uspijevam nositi sa situacijom, kada sam sabrana, barem naoko bude mi bolje. Čak sam i čokoladu dobila, a tu povlasticu nema svako. – Netko je došao. Možda ovaj put odvede ovog čovjeka. Zaista mi ga je žao. Zvuči očajno. Da barem razumijem što govori. Puno je ljudi ispred vrata moje ćelije, jer njegova je nasuprot moje. _ Još uvijek se čudim kako dobro podnosim ovu situaciju. Možda u meni još uvijek gori nada da ću uskoro izaći.
Računajući 106 dana treba se izaći negdje oko Nove godine. Ali rođendan bih sigurno provela ovdje. Zapravo, ako se ovo u ponedjeljak ne riješi pozitivno, prebacit će me u zatvor. Pitam se da li će i tamo biti tako dragi čuvari kao ovdje, u policijskoj postaji?!
Tako mi miriše ovaj sendvič..da ga pojedem? A trbuh mi je već tako velik!
- Ne, nisu odveli ovog tipa, ali su mu možda stavili onu luđačku košulju, jer više ne lupa; samo se čuje neki neobičan i skvičao zvuk nastao željom za oslobađanjem od sputanosti. No, opet je neobično što ne viče. Zar su mu i usta povezali?! Ma ja vjerujem da nisu. Ima puno ovakvih slučajeva ovdje, a još ni jednom nisam čula da je ijedan čuvar izgubio kontrolu ili vikao na nekoga. Mora da imaju vrlo dobro obrazovanje za ovaj posao. I mora da su čvrste i sabrane ličnosti. Zaista su ok.
Naranče…voljela bih da je sad tu ispred mene sanduk velikih sočnih i slatkih naranči. Nisu jedino voće, ali veoma ih volim. Ovdje dobivamo vrlo kvalitetno voće i to je ok.
- Ne, nisu ovom tipu stavili nikakvu luđačku košulju. Opet lupa. Doduše manje i tiše, ali javlja se. Odupire se baš poput divlje životinje. Čovjek se ponekad zaista upita gdje je ta karika koja nedostaje…da li je ikad postojala? Ovaj me sendvič tako mami…ali pokušat ću se još malo suzdržati. Danas sam tako puno pojela….mislim da ću ipak pojesti ovaj sendvič.
…Sutra ću morati zatražiti još papira za pisanje. Valjda će mi ih dati. Imam još samo jedan. Tako sam sretna da mogu svoje misli stavljati na papir! Više nisam sama. Moj imaginarni prijatelj je materijaliziran u ovom papiru i ova je tinta naš zajednički jezik. A sad – laka ti noć prijatelju……T-I-Š-I-N-A…
14.04.2003. u 18:32 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar