onda.. (2)
U redu ljudi: hranite me, pazite me i živa sam, ali ja zapravo umirem! Osjećam se kao ptica bez krila, kao divlja životinja zaključana u kavezu, kao cvijet u presahloj vazi. Ja umirem iako sam puna života i gdje je sad u svemu tome smisao???
Čuvari su me odlučili malo razveseliti tako da popričaju sa mnom na portafon koji je ugrađen u zid iznad wc školjke. Pričali smo o svemu. O religiji, i o tome da ja ovdje imam svog anđela čuvara. To mi je Georg rekao. Rekao je da je on moj anđeo čuvar. Samo što je tu «undercover». Pitali su me što radim inače u Hrvatskoj, da im pričam o svojoj zemlji, o svojim prijateljima…uživala sam u tim trenucima razgovora, i nisam obraćala pažnju što cijelo vrijeme visim iznad školjke. Kada smo pričali o ovisnostima (ipak sam ovdje zbog ilegalnog unosa heroina u njihovu zemlju), ja sam im rekla da je moja jedina ovisnost čokolada. Tako su se nasmijali i rekli mi da sam «Chocolate monster». Tu večer, kada je dio te ekipe od popodne ostao dežuran, njih trojica su se složili i svi skupa mi donijeli jednu čokoladicu. Nisam mogla vjerovati! Naprosto sam ostala bez riječi i oči su mi se orosile od iznenađenja, od te geste, tako malene za njih, a tako velike za mene. I otad bi mi svaku večer par njih donijelo taj mali slatki dar, da mi makar na tren nestane onaj gorki okus zarobljeništva. Tako sam zahvalna na ovim dobrim ljudima. I ljubomorno čuvam našu «čokoladnu tajnu» J.
14.04.2003. u 15:50 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar