Philosophers stone

"I saw you this morning
You were moving so fast.
Can't seem to loosing my grip
On the past.
And I miss you so much.
There's no one in sight.
And we're still making love
In my secret life ..."
Samo si prošao pored mene...Sa pogledom poznanika koji usput pozdravlja jer zna da zbog pristojnosti mora.A nekad smo si bili toliko toga...I nestvarno mi je da se ne sjećaš mirisa suhog lišća i rose.I ne vjerujem da ne pamtiš tišinu,odkucaje srca i mir.I ne shvaćam da se ne sjećaš kiše i moje crvene majice.Jer da se sjećaš ne bi me pozdravio kao nekog koga si do sad sreo tri puta.Onako,kao,drago ti je što me vidiš al drago ti je i kad psa lutalicu par puta sretneš na cesti.Već bi me pozdravio sa toplinom i osjehom i pitanjem "Kako si?"Ili čak slatkom šutnjom.I bili smo sve samo ne jedno za drugo.Al uvijek ćemo si biti nemir i vihor koji pobere našu,tako marljivo slaganu svakodnevicu.I mrzim kad prošećeš kraj mene...Kad se zbog tebe osvrnem u smjeru iz kojeg dolaziš.I zagledam se prema mjestu gdje sam nekad bila.I u njemu bila sretna...I najrađe bih da te nikada vše ne vidim.Jer kad te vidim na tvom licu čitam iste sumnje koje prođu i kroz moju glavu...da li smo pogriješili?I svaki puta kad te vidim na tvom licu se ispišu hladnoća i jedno veliko i očito pitanje-da smo skupa,da li bi bili sretniji?I tako prošećeš pored mene,s vremena na vrijeme...I sa sobom doneseš pitanja koja nikada neće dobiti odgovor i sjetu koja nikada neće do kraja nestati.A ja svojoj listi želja uvijek dodam i tu da te idući puta ne vidim.Jer nadamnom kao mač visi spoznaja da bih te mogla primiti za ruku i sa tobom odšetati dalje...Dok se netko drugi osvrće i gleda mjesto gdje je nekad bio sa mnom...sretan.   

Joj,kak je to strašno.Točno sam se našla u napisanom i točno znam kako se osjećaš..i točno znam da je to strašno i da ponekad guši ta nemogućnost,kada znaš da je sve svršeno prošlo vrijeme ,a opet znaš da nije ništa završilo unutar tebe,već je to zatišje pred buru,koja se malo pojača pa malo smanji.:)