Philosophers stone

I ode još jedna...Dok čekam da mi završi smjena i zahvaljujem Bogu što je noć bar na mom odjelu prošla mirno,razmišljam koliko toga je stalo u 365 dana.Umor nekako sjetno djeluje na mene...U jednoj godini se možeš zaljubiti i probati što je to ljubav.Možeš izgubiti nekog tebi dragog...Možeš dobiti stalan posao koji voliš,možeš potrošiti hrpu novaca na nepotrebne gluposti.Možeš se dobro zabaviti i podjeliti tolike trenutke sa dragim ljudima.Proživjeti proljeće,ljeto,jesen i zimu u svim njihovim ljepotama.Za mene kao pojedinca bila je to lijepa godina.Dižem čašu i nazdravljam za sada jer sada je tako dobro vrijeme za živjeti...
Dragi Iskričari sretna vam i uspješna nova 2006.godina.Budite mi sretni,zdravi i debeli;)!!! 

Badnjak će,samo što nije.I opet priča ide po starom;pura u rolu,bor već sad sipa iglice pa je usisivaš u stavu spreman,kuglice i ostali nakit razvučen po podu,lampice i ove godine odlučiše pregorit pa ti traži koja je riknula da ju zamjeniš,mlinci su se prekuhali,štaub šećera više po podu nego po kiflicama ili nedaj bože opet kobne zamjene tog istog šećera sa gustinom pa onda penzlom čistiš jednu po jednu kiflu pa ih opet valjaš u šećer(čisto napomene radi-kifle su napravljene iz jedno 2kg smjese-nedaj Bože da pofali).A i orahnjaču bi trebalo sfrkat al se tijesto odlučilo ne dignut jer si zaboravila prašak za pecivo.U takvoj "ugodnoj" atmosferi Božić dobije jedan sasvim novi smisao-postaneš zahvalan što je samo jedan put godišnje;)

"I saw you this morning
You were moving so fast.
Can't seem to loosing my grip
On the past.
And I miss you so much.
There's no one in sight.
And we're still making love
In my secret life ..."
Samo si prošao pored mene...Sa pogledom poznanika koji usput pozdravlja jer zna da zbog pristojnosti mora.A nekad smo si bili toliko toga...I nestvarno mi je da se ne sjećaš mirisa suhog lišća i rose.I ne vjerujem da ne pamtiš tišinu,odkucaje srca i mir.I ne shvaćam da se ne sjećaš kiše i moje crvene majice.Jer da se sjećaš ne bi me pozdravio kao nekog koga si do sad sreo tri puta.Onako,kao,drago ti je što me vidiš al drago ti je i kad psa lutalicu par puta sretneš na cesti.Već bi me pozdravio sa toplinom i osjehom i pitanjem "Kako si?"Ili čak slatkom šutnjom.I bili smo sve samo ne jedno za drugo.Al uvijek ćemo si biti nemir i vihor koji pobere našu,tako marljivo slaganu svakodnevicu.I mrzim kad prošećeš kraj mene...Kad se zbog tebe osvrnem u smjeru iz kojeg dolaziš.I zagledam se prema mjestu gdje sam nekad bila.I u njemu bila sretna...I najrađe bih da te nikada vše ne vidim.Jer kad te vidim na tvom licu čitam iste sumnje koje prođu i kroz moju glavu...da li smo pogriješili?I svaki puta kad te vidim na tvom licu se ispišu hladnoća i jedno veliko i očito pitanje-da smo skupa,da li bi bili sretniji?I tako prošećeš pored mene,s vremena na vrijeme...I sa sobom doneseš pitanja koja nikada neće dobiti odgovor i sjetu koja nikada neće do kraja nestati.A ja svojoj listi želja uvijek dodam i tu da te idući puta ne vidim.Jer nadamnom kao mač visi spoznaja da bih te mogla primiti za ruku i sa tobom odšetati dalje...Dok se netko drugi osvrće i gleda mjesto gdje je nekad bio sa mnom...sretan.