...refleksije..

 
Refleksije…
..negdje iza ponoći…
Jučer me posjetio odvjetnik à došao me obavijestiti/pitati da uloži žalbu na račun toga što su mi produžili boravak ovdje za još 30 dana. Kaže da se suci nećkaju i da je ovaj moj slučaj doista težak za njih, te da će umjesto jednog suca – kako je to obično – odlučivati trojica njih. Za mene je to odlična i prva dobra vijest, jer to znači da se u njima nalazi sumnja da sam možda nevina.
Osim toga, izgleda da mi se odvjetnik, iako po je službenoj dužnosti, ipak trudi.
Odmah poslije odvjetnikove posjete došla je jedna mlada simpatična policajka u moju ćeliju, da mi kaže da je moja sestra bila u bolnici na pregledu, da je sve super s bebom, te da je i ona dobro, samo što mora puno jesti i nadoknaditi težinu.
Također mi je rekla da je moja sis (sestra) plakala zbog mene i da joj je jako drago čuti da sam ja dobro.
Poslala sam joj pozdrav i rekla: «Give her my love» - djevojka je to učinila i jako sam joj zahvalna!
Jučer je ujedno i dan kada sam dobila penkalu i papir – Bože! Što sam bila sretna zbog toga. Od četiri popodne do sad nisam prestala pisati.
Tako bih željela da mi i danas dozvole imati penkalu….
Čuvari su ovdje bili jako sretni kad su vidjeli da sam i ja sretna. Zaista su dobri prema meni i navijaju za mene. Pričamo na engleskom i dobro se razumijemo.
Vrijeme tratim čitajući knjige. Prvu sam pročitala od B. Forbesa: «Familiar strangers» - odličan roman, čak sam se pronašla u njemu. Zapamtila sam rečenice: «There have been many moments in my life when I regreted my lack of perception, but never more so then now.» a druga: «As long as we remain free, we are the prey.» Posljednjih dana jako puno razmišljam o slobodi. Svaki ima drugačije poimanje riječi «sloboda» i svako je točno. Pa što je to onda ustvari sloboda???? Mislim da savršena definicija riječi «sloboda» ne postoji. Svaki u svome srcu i u svome umu nosi slobodu. Mislim da ima više definicija slobode, nego što je ikada bilo ljudi na Zemlji!
O Bože, kako sam sretna da su ovdje svi civilizirani i da se lijepo odnose prema meni, prema svima koji su prinuđeni ovdje ostati.
Mislim, da slučajno nije tako, da je ovo kao talijanski ili balkanski zatvor, mislim da to ne bih mogla podnijeti s ovoliko strpljenja i sabranosti.
Mnogo puta gledamo na TV-u ili čitamo o nekome nevinome, a osuđenom na dugu robiju i tko zna kakve sve muke. Mi suosjećamo s tim likom, čak doživimo katarzu, ali zapravo, taj se osjećaj ne može spoznati dok se ne doživi. Ja se sad osjećam kao divlja životinja zaključana u kavezu, samo moj kavez nije mračan – u njemu se nikada ne gasi dan… I mirna sam, i sabrana, jer ipak nisam životinja – imam razum i mogu kontrolirati svoje ponašanje.
Kada sam prvi put izašla van….kao da nisam izašla. Čuvar me vodio do vrata na kraju hodnika i stao. Ja sam prekoračila prag, a iza mene se začuo «klik» i škljocanje brave. Bila sam vani, ali oko mene zid. Dvorište na trećem katu zgrade, zazidano sa rešetkama s lijeve i desne strane nekog polovičnog stropa – tek da vidiš komadić neba – a nebo je bilo sivo, tmurno i nadureno i sipalo je jedva primjetne i rijetke kapljice vode. A sa strane, lijevo i desno od vrata, po komadić masivnog stakla. Da, možeš se zagledati kroz taj «prozor», ali vidiš samo izlomljene trodimenzionalne sjene u boji….to nebo, sivo nebo, i ružne izlomljene sjene, bez topline, bez ptice u zraku, bez šuštanja lišća…slomila sam se! Uzela sam trenutak da obrišem suze i pozvala čuvara da me izvede. Od tog trenutka više ne izlazim van. Moji izleti su putovanja na sud u policijskom kombiju, smrdljivom od pišaline i izmasakriranom sotonističkim porukama i crtežima i psovkama… Doduše, voze ga zgodni i namirisani mladići i ponašaju se kao da me voze u limuzini, i ja izmamim osmijeh za svakoga od njih, ali tu nema smijeha. Samo suze koje kipe u dubini duše i jedna uplašena djevojčica u ljušturi žene.  U ovakvim se trenucima pitam: tko sam zapravo ja??...možda ću to otkriti pred smrt ili kad umrem. A možda niti onda.
Kakav god ishod svega ovoga bio, odlučila sam da neću tratiti vrijeme. Počinjem učiti nizozemski jezik. Ja se iskreno nadam da će žalba uroditi plodom, a ako ne – još postoji taj rizik – imat ću vremena naučiti i utvrditi gradivo. Pa kad izađem, odem u jednu super školu stranih jezika, položim ispit, to mi se upiše u radnu knjigu i imam bar neke koristi od ove nevolje.
Priznajem da me strah Suda u ponedjeljak. Opet će postavljati nemoguća pitanja, pitanja na koja ne mogu odgovoriti, jer ne znam to što žele čuti i bit će, mislim, mnogo oštriji ovaj put.
A tamo unutra je toliko ljudi, a prevoditelj mi vlažno prevodi na uho mrmljajući njihove optužbe i skepticizam.
Moja sis i ja smo već bile na nizozemskom tlu kada sam joj rekla da bih se lakše snašla u Londonu bez i jedne funte u džepu, nego u Zagrebu bez jedne kune. Ona je bila zgranuta, šokirana..
I rekla sam joj da osjećam da mi se mora dogoditi nešto veliko, nešto što će mi promijeniti život. A sis mi je rekla da ne može vjerovati, da od kud mi tolika hrabrost, da u Zagrebu imam nju, da sam tu doma. A ja si sad mislim: zaista bi bilo bolje da sam sama u Londonu i bez prebijene pare, nego s njom ovdje u zatvoru i s 40kg heroina i 1 000 000 eura na vratu.
Kako sam mogla znati da će se ovo dogoditi?? Kako sam mogla znati za heroin? Da li je upravo ovo taj očekivani veliki BUM u mome životu? A opet si mislim – bolje da sam živa i zdrava, makar nevina u zatvoru i s nadom da ću brzo izaći, nego paralizirana za cijeli život i vani, na slobodi, a u kolicima. Ne znaš jeli gore biti u zatvoru i kretati se u njemu ili nositi zatvor sa sobom i nikad se ne osloboditi!?!?!?? Ljudsko srce nikad posve zadovoljno nije – njemu uvijek nešto treba (kako kaže Preradović čini mi se J)